Dana 12. rujna o. g. navršit će se točno 40 godina od velikog misnog slavlja u Solinu, pred 100.000 ljudi, kojim je bila okončana Hrvatska marijanska ili Jelenina godina - a koja je, opet, bila prva etapa u lancu višegodišnjega jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975. - 1984.).
Odbacivanje konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome, da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941. obradovali slomu Jugoslavije.
To međutim, ipak ne znači da ove godine slavimo 40. obljetnicu toga pokreta. Hrvatska marijanska godina trajala je godinu dana, nju je svečano (također u Solinu) bio otvorio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić na blagdan Male Gospe 8. rujna 1975., a onda je, samo mjesec dana poslije, na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije 7.-9. listopada 1975., odlučeno da će se započeto jednogodišnje jubilejsko slavlje na području Splitsko-makarske nadbiskupije iskoristiti kao povod za mnogo veće, ambicioznije i dugotrajnije (tj. višegodišnje) jubilejsko proslavljanje, kojemu je dano ime "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”.
Tvorac projektaČetrdeseta obljetnica toga jubilejskoga pokreta padala je, dakle, u prošlu, 2015. godinu - ali se, nažalost, nitko, ni u Crkvi ni izvan nje, nije sjetio da je na dostojan način obilježi (ili barem spomene). No, prava je povijest projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, zapravo, još mnogo duža, on je bio osmišljen još u doba nadbiskupa Alojzija Stepinca (pa, u neku ruku, i njegova prethodnika Antuna Bauera), njega je osmislio svećenik isusovac, povjesničar i jedan od najistaknutijih Stepinčevih savjetnika (ujedno i njegov prijatelj) pater Stjepan Krizin Sakač, a njegova je "idejna platforma” prvi put ugledala svjetlo dana u isusovačkom časopisu Glasnik Srca Isusova (u 6., lipanjskom, broju toga časopisa u god. 1936.), i to u obliku Sakačeva programatskog članka, dugačkog tri i pol stranice, pod znakovitim naslovom "Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej”.
To će reći da ove godine, zapravo, možemo proslaviti punu i zaokruženu 80. obljetnicu jubilejskoga projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, tj. 80-godišnji jubilej 1936. - 2016., jer je koncept toga jubilejskoga programa ili projekta upravo toliko star - ni manje ni više nego osam desetljeća! A to nam onda može poslužiti i kao vrlo zahvalan povod da pokušamo odgovoriti na dva stožerna pitanja, na koja u našoj publicistici i historiografiji dosad još nije odgovoreno (barem ne na adekvatan način): prvo, što je, u biti, bio jubilejski projekt ili pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” i što se njime htjelo postići?; a drugo, tko je bio njegov idejni tvorac, inicijator i konceptualizator Stjepan Krizin Sakač?
Potisnuti Hrvati"Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” bio je veliki državotvorni projekt Crkve u Hrvata, jedini u 20. stoljeću. Njime je Crkva u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije (a potom i Titove SFRJ) nastojala na politički nešto manje eksplicitan, ili čak posve neeksplicitan, način skrenuti pažnju na poteškoće i probleme s kojima se hrvatski narod, zajedno sa svojom Crkvom, suočavao u jugoslavenskoj državi, maksimalno ojačati hrvatski nacionalni identitet, prionuti konačnom rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, a u najpovoljnijem spletu okolnosti i pripremiti teren za mogući (kada za to dođe vrijeme) izlazak Hrvata iz Jugoslavije.
Bilo je mnogo razloga zašto se Hrvati, napose Crkva u Hrvata, u Jugoslaviji nisu osjećali kao kod kuće.
U tijelima vlasti i u državnoupravnom aparatu Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) Srbi su bili neusporedivo zastupljeniji nego što je bio njihov stvarni udio u stanovništvu države. Primjerice, u Skupštini Jugoslavije Srbi su držali 68 posto mandata, u Senatu 54 posto, u Predsjedništvu Vlade 100 posto, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 89 posto, u Ministarstvu prosvjete 96 posto itd.
S druge strane, od 116 generala Jugoslavenske vojske 1931. samo je jedan bio ne-Srbin i ne-pravoslavan.
Na vjerskome području Srpska je pravoslavna crkva u Kraljevini Jugoslaviji imala status državne, režimske Crkve, što ju je samo po sebi dovodilo u dominantan i privilegirani položaj. Mnogi su katolici zbog toga prebjegli iz Katoličke u Srpsku pravoslavnu crkvu, da bi mogli napredovati u službi, da bi što lakše došli na istaknutije položaje itd. Postoje procjene da je između dva svjetska rata u Jugoslaviji čak 200.000 rimokatolika, ponajprije Hrvata, prešlo na pravoslavlje, iako je, po mišljenju povjesničara Joze Tomasevicha, ta brojka možda pretjerana.
Katoličku je crkvu u Kraljevini Jugoslaviji ipak najviše frustriralo to što Jugoslavija sa Svetom Stolicom nije imala potpisan konkordat (međunarodni ugovor kojim su trebala biti regulirana prava i obveze RKC-a u jugoslavenskoj državi). Čak i kada je konkordat, zahvaljujući naporima i zalaganju predsjednika jugoslavenske VladeMilana Stojadinovića, napokon bio svečano potpisan - 25. srpnja 1935. u Rimu - te je nakon toga trebao proći samo formalnu proceduru u državnom parlamentu da bi bio ratificiran i da bi definitivno stupio na snagu, vodstvo Srpske pravoslavne crkve odlučilo se na pobunu tako da od svega toga na kraju nije bilo ništa.
Vrhunac konkordatske krize dogodio se u drugoj polovici srpnja 1937. Tada je došlo i do većih nemira, intervencije žandarmerije, pa i do opće tučnjave, usred Beograda. Vladika SPC-a Nikolaj Velimirović svim je srpskim narodnim poslanicima u jugoslavenskoj Skupštini zaprijetio da će ih, budu li glasali za ratifikaciju konkordata, ekskomunicirati iz SPC-a. Taj je, čak i fizički, sukob dviju glavnih Crkava u Kraljevini Jugoslaviji povjesničar Branko Petranović usporedio s "vjerskim ratom”.
Don Živko
Kustić mi je, međutim, u našem razgovoru iz 2007., istaknuo:
- Odbacivanje
konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome,
da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se
katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941.
obradovali slomu Jugoslavije.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju novog Globusa.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -