Naš Miroslav Mazurek ukazao mi je na članak kojeg je napisao Hossein Derakshan. Kako na engleskom jeziku razumijem tek OK, a znam kazati NO, i to ne uvijek, a uvjeren da je u pitanju pažnje vrijedno štivo jer, u protivnom, Miroslav ga ne bi hvalio, odlučio sam zlorabiti prijateljstvo s gimnazijskom profesoricom francuskog i engleskog jezika, Anom Matković, te ju zamoliti neka za naše čitatelje prevede članak. Budući da je za čitatelje, a ne za mene osobno, dobra Ana je to učinila - 3000 riječi prevela je bez naknade. Hvala joj.
JEDNE kasne večeri u ožujku, sjedio sam u Forumu JFK fakulteta Kennedy School pri Sveučilištu Harvard, okružen desecima novinara i akademika. Gledali smo Ninu Martin i Renée Montagne, iz novinskih kuća NPR i ProPublica, kako primaju svoju nagradu Goldsmith za istraživačko novinarstvo za članak "Izgubljene majke”, zastrašujući i važan uradak koji istražuje nevjerojatan broj Amerikanki koje svake godine umiru pri porodu.
Dok su im iz publike gromoglasno pljeskali, ja sam konačno formulirao pitanje s kojim se patim već neko vrijeme: Uz ovakvo sjajno i visokokvalitetno novinarstvo koje se svaki dana u svijetu ostvaruje, zbog čega se novinska industrija stalno smanjuje?
Ja sam profesor istraživač koji preispituje alternativne vrste budućnosti novinarstva u doba društvenih medija pri centru Shorenstein za medije, politiku i javne politike. Nadahnut radovima pokojnoga medijskog znalca,Jamesa W. Careya – koji je medije promatrao više u okviru kulturne dinamike nego kao mehaniku gospodarstva ili politike – želim shvatiti što se događa novinarstvu ispod sve te buke i zauzetosti Donaldom Trumpom, njegovim izborom za predsjednika i njegovim svakodnevnim dramama.
Hajdemo napraviti distinkciju između novinarstva i vijesti. Novinarstvo je, kao što ga definira medijski znalac Michael Schudson, "informacija i komentar na suvremena pitanja, obično prikazani kao točni i iskreni jednoj raspršenoj i uglavnom anonimnoj publici da bi se ta publika javno uključila u raspravu za koju se smatra da je od javnoga značaja.”
S druge strane, vijesti su standardizirana književna forma zasnovana na stvarnim činjenicama i tek su jedan od mnogih vrsta novinarskog izričaja. Po prvi puta su vijesti u ovom obliku izmišljene prije više od 200 godina kao odgovor na vrlo određene društvene i kulturne uvjete, a zamah im je dala nova tehnologija zvana telegraf.
U današnje vrijeme promijenio se skoro svaki kulturni uvjet. Stoga, ako se kontekst onoga što već skoro dva stoljeća nazivamo "vijestima” radikalno promijenio, imaju li vijesti i dalje utjecaj kakav bi trebale imati?
Telegraf je vijesti donio u domove
Izum električnog telegrafa u 1830-im godinama omogućio je brz i međunarodni prijenos hrpe informacija u kratkim porukama u stilu staccato, koje su, kakve li ironije, nisu razlikovale od tweetova. Telegraf je ojačao pojavu američkih novina za jedan cent koje su bile postale nevjerojatno popularne među rastućim srednjim i radničkim slojevima. To je poremetilo previše uporno, stranačko i velikim dijelom amatersko novinarstvo iz ranih 1830-ih godina koje se uglavnom sviđalo političkoj eliti i višim društvenim slojevima.
Telegraf
je vijesti o izborima, ratovima, katastrofama, zločinima, vjenčanjima i smrti
donio na kuhinjske stolove čitatelja; na taj je način svijet i saznao o
atentatu na predsjednika Abrahama Lincolna 1865. godine. Omogućio je ljudima da
vide dalje od zemljopisnih granica tako što je porušio fizičke barijere vremena i prostora.
Telegraf je ljudskim životima dodao neku globalnu dimenziju i pomogao im znatiželju pretvoriti u potražnju.
Za srednji i radnički sloj društva toga vremena prevladavajući trend u književnosti su bila grandiozna i ambiciozna djela s jedne strane ili detaljne provincijske vijesti s druge strane. Viši slojevi društva su imali pristup vijestima iz inozemstva, ali prije dolaska telegrafa, te su vijesti bile ustajale, previše službene i staromodne, uvezene iz Ujedinjenog Kraljevstva, koje je u to doba bilo na vrhuncu svoje globalne moći.Dolaskom trenutnih vijesti srednji je sloj prešao s lokalnog gledišta na ono globalno, od uopćenog pogleda na svijet na pogled prepun specifičnosti i sa svijeta usmjerenog na fikciju u svijet zasnovan na činjenicama. To se otvaranje medijskog svijeta 19. stoljeća događalo u isto vrijeme kada i pokret Prosvjetiteljstva, u kojemu su mit i vjerski izričaj ustupili mjesto znanstvenim metodama i racionalnosti. Vijesti su bile o tome kako srednja klasa zauzima svoj položaj u rastućem svijetu i kako traži određeni kulturni identitet. Ta glad za vijestima bila je odgovor kulture na prevladavajuće društveno-političko okruženje.
"Vijesti i oblikuju i odražavaju jednu posebnu vrstu gladi za iskustvom – želju da se oslobode epskog, junačkog i tradicionalnog u korist jedinstvenog, originalnog, novog, novosti” - napisao je Carey 1992. godine u svome eseju pod naslovom Kulturni pristup komunikaciji. On je smatrao da vijesti imaju svoj značaj za srednji sloj i predvidio je da će nestati kada ih taj sloj više ne bude smatrao relevantnima.
Današnja kriza medija
Svi znamo da je novinska industrija u problemima. Dnevna tiraža američkih vijesti, tiskanih i digitalnih, pala je 2016. godine na 35 milijuna, prema podatcima Istraživačkog centra Pew, što je najniža tiraža od 1945. godine usprkos tome što se populacija skoro utrostručila tijekom ovih 70 i više godina. Novine zarađuju manje od polovine prihoda od onih koje su ostvarivale prije deset godina usprkos rastućem broju pretplatnika, a novinske organizacije zapošljavaju značajno manji broj novinara. U centru Pew procjenjuju da je u 2016. godini bilo oko 40 posto manje profesionalnih novinara nego 2006. godine, a (popričajte s nekim novinarom) mnogi od onih koji ostaju previše rade, a premalo su plaćeni.
Novi poslovni subjekti se muče s tim modelom urušavanja već više od jednog desetljeća. Nove su internetske tehnologije osnažile nove igrače – najviše Google i Facebook – koji su preuzeli kontrolu distribucije i prihoda od oglašavanja koje ide zajedno s tim.
Djelomično nadahnuti predsjednikom Trumpom, političari od Burme do Libije i od Sirije do Španjolske sada otvoreno napadaju novinare, nazivajući ih "lažnima " ili "pristranima" , optužujući ih za izvrtanje stvarnosti i za pokušaj zaobilaženja novinskih organizacija uporabom društvenih medija ili televizijskih izviješća uživo. U međuvremenu, javnost novinare doživljava kao preslabe prema moći ili previše blizu bogatima i ne vjeruju onome što vide kao sukob interesa.
Je li istina da je kod nekih ozbiljnih novinskih organizacija došlo do rasta usluga plaćene pretplate. The New York Times nedavno je tvrdio da su skoro udvostručili broj pretplatnika na 3.5 milijuna. Ipak, broj pretplata se ne izjednačava direktno sa čitateljstvom; to jest vrijedan redoviti prihod, ali koliko priča ti pretplatnici zapravo pročitaju, dalje od glavnih naslova? I koliko njih pretplatu obnovi?
Još značajnije je da se ovo može gledati kao privremena i jedinstvena anomalija, neka vrsta "izrasline zbog Trumpa" sastavljena od novih pretplatnika koji ovo vide kao mjesečnu naknadu za pokret otpora protiv Trumpa. Pretplatnici svoje članstvo nose kao značku potpore koju daju jednoj strani u ovom visoko polariziranom trenutku na način vrlo sličan onome na koji svatko od nas lajka neki komentar na Tweeteru ili Facebooku, a da pritom ne pročita cijelu raspravu. To je pokazivanje našega pogleda na svijet.
Carey je primijetio da vijesti nisu samo proizvod nego i simbol jednog rituala povezanog s identitetom, slično kao odlazak u crkvu: "situacija u kojoj se ništa ne nauči, ali u kojoj se određeni pogleda na svijet oslikava i potvrđuje”.
Kraj globalizacije
Trumpova retorika u stilu "Amerika prije svega” možda jest dopustila vladavinu najmanje vjerojatnog predsjednika Sjedinenih Država, ali je isto tako najavila kraj prevladavajuće teorije iz posljednjih 50 godina: one o globalizaciji.
Slaže se to sa slabljenjem globalnih institucija i geopolitičkih aspiracija; sve manjim autoritetom UN-a, neizbježnim reguliranjem poslovanja putem interneta, zatvorenim granicama, rastu nacionalizma i naizgled sve jačim vjerskim i rasnim predrasudama. Zadnjih godina su na Svjetskom gospodarskom forumu održane strastvene debate u kojima se razmatra kraj globalizacije.
"Nacije će se vratiti svojoj prirodnoj sklonosti skrivanju iza vlastitih granica, kretanja prema protekcionizmu, slušanju o vlastitim interesima i zaboravit će na one izvan tih nacionalnih prioriteta” izjavila je Christine Lagarde, glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda u siječnju 2017. godine. To se uklapa u rastući i zabrinjavajući trend prema protekcionizmu, prema našem postavljanju barikada pred vanjskim svijetom, pred "drugima”.
Vijesti su, i kao roba i kao kulturni izum, pod utjecajem ovoga procesa deglobalizacije, kao što se vidi iz sve manjega pokrivanja međunarodnih vijesti u našim medijima. Do 2010. godine, u neka tri desetljeća, učestalost i prostor za pokrivanje događaja u inozemstvu u četvorima britanskimnovinama kao i broj novinskih priča iz inozemstva u Sjedinjenim Državama skoro se preplovio. Čak je i bogata Američka Televizija smanjila budžet za izvješćivanje iz inozemstva, smanjujući broj skupih stranih dopisnika i ureda. Strano dopisništvo sada je uglavnom ograničeno na pitanja koja su direktno vezana uz nacionalne interese, kao što su rat ili terorizam.
"1989. godine, godine kada je pao Berlinski zid, televizijske kuće ABC, CBS i NBC zajedno su posvetile 4.828 minuta međunarodnim vijestima” objavila je revija American Journalism2011. godine. "Do 2000. godine, nakon više od desetljeća stalnog smanjivanja, te tri mreže su prenijele samo 2.127 minuta međunarodnih vijesti za vrijeme svojih redovitih vijesti."
Možda je ta promjena povezana s krajem Hladnoga Rata, koji je desetljećima bio glavni izvor sukoba širom svijeta. Ipak, opadanje se nastavilo i nakon napada od 11. rujna, a globalni rat protiv terorizma koji je nakon toga uslijedio - koji je doveo do okupacije bez presedana nad dvjema nacijama-državama Srednjeg Istoka i svih priča o oslobađanju, izgradnji i pobunjenicima za anglo-američke medije.
Naše doba post-Prosvjetiteljstva
Odmak od globalizma je i geopolitičko i društveno pitanje budući da srednji sloj više ne želi biti dio širega svijeta. Rast vjerskih i rasnih predrasuda se isto tako može povezati s ovim većim trendom. To je kretanje prema unutra, koje se manifestira na razne načine, uključujući i tehnologiju. Već sam ranije pisao kako se smanjivanje broja hiper-linkova, a time i same svjetske mreže, odražava na širi kulturni pomak od onoga prema van do onoga prema unutra, od globalnog do lokalnog.
To se začudo uklapa s estetikom rastućeg pokreta obrta: lokalnom hranom, lokalnim vinom i pivom, lokalnim obrtnicima i rukotvorinama. Pa ipak, usprkos ovom trendu koji ide prema svemu lokalnom, novinarstvo opet nešto propušta jer nema nikakve jasne potpore lokalne politike ili lokalnih novina. Zapravo, lokalne se novine stalno smanjuju i, kao što je napisala Margert Sullivan 2017. godine u novinama Washington Post, stalno su na rubu „izumiranja", ukazujući na manjak većega interesa za lokalne općinske izbore – pa čak i za proces same demokracije sudjelovanja.
Da mene pitate kako se apetit za „lokalno" manifestira u vijestima, dao bih vam iznenađujući odgovor: kroz prijatelje i obitelj. Nedavna odluka Facebooka da u dijelu novosti stavi kao prioritet osvježene podatke o prijateljima i obitelji bila je i reakcija na politički pritisak zbog širenja krivih informacija i naznaka onoga što Facebook i njegova gigantska publika smatraju najvažnijim vijestima. „Istraživanja pokazuju da jačanje naših veza poboljšava naš osjećaj ugode i sreće" rekao je Zuckerberg kada je obrazlagao tu odluku.
Ali za mnoge ljude najnoviji informacije o rođenju, smrti, braku, novorođenčadi i drugim događajima u životu prijatelja i obitelji jesu lokalne vijesti. Popularnost vijesti s Instagrama ili Snapchata gradi se oko ovih međuljudskih audiovizualnih dnevnika o našem životu. I sve se ovo nažalost događa uz porast usamljenosti u individualiziranoj kapitalističkoj ekonomiji s propadajućim socijalnim državama, što znači da mnogi ljudi često žive daleko od svoje mreže obitelji i prijatelja.
Vijesti o slavnim osobama su drugi oblik „lokalnog" interesa. Na kraju krajeva, ako slavne osobe smatramo rođacima koje više ne vidimo, time možemo objasniti širenje isplativih vijesti o slavnim osobama u cijelom svijetu. Mnogi stručnjaci vide celebrity culture kao želju srednjega sloja za društvenom mobilnošću, ali se isto tako može razumjeti i kao odgovor na sve veći broj nuklearnih obitelji i društvene epidemije usamljenosti.
Putovanja su još jedan čimbenik, onaj koji pruža nekakav oblik globalnog identiteta onima koji su još zainteresirani za širi svijet. Međunarodna putovanja su jeftinija i popularnija nego ikada prije pa srednji sloj društva ne treba više vijesti da bi udovoljio svojoj potrebi za pustolovinama. I sami mogu vidjeti daleke kulture i daleka odredišta, osobno.
Vaša dnevna doza drame
Vijesti se više ne mogu gledati kao sredstvo prenošenja informacija. Carey nam je otvorio oči pred ključnim aspektom njihovog dramatičnog i ritualnog iskustva.
Kada čitamo novu priču s vijestima o klimatskim promjenama ili slavnim osobama koji su zlostavljači, mi ne postajemo svjesni samo onoga što se odgodilo nego i sami budemo uhvaćeni u dramu te cijele priče. Biramo strane i želimo da naša strana pobijedi. „Ona ne opisuje svijet, ali prikazuje arenu dramatičnih sila i radnji." napisao je Carey.
Kao što su otkrili stručnjaci Michael Schudson i John Fiske, vijesti su po svojoj prirodi vrsta drame, s mirnim početkom, s poremećajem u svom središtu i mogućnošću razrješenja na kraju.
Schudson primjećuje da su novinari uvijek više željeli ljude za doručkom zapanjiti nego ih poučiti da razumiju neke stvari. Oni žele čuti kako njihovi čitatelji pitaju svoje partnere ili kolege : Jesi li čuo…? Oni žele biti razlogom za razgovor.
I ta se funkcija danas bitno smanjuje. S jedne strane, konzumacija informacija je postala vrlo privatan čin koji se može dogoditi bilo gdje i bilo kada, zahvaljujući mobilnim uslugama. Dani kada bi većina ljudi sjela da bi pročitala jutarnje novine ili pogledala večernji pregled vijesti su prošli. S druge strane, izum kina, televizijskih drama i u najnovije vrijeme, maratonsko praćenje cijelih serija na mrežama Netflix, Hulu ili Amazon su polako utjecali na smanjenu potražnju za dramama. Od Igara prijestolja do serije Narančasto je nova crna boja, od televizijskih novela do turskih sapunica, internetska drama sada udovoljava apetitima koji su nekada bili vezani uz vijesti.
Štoviše, cjelodnevni programi koji prenose vijesti 24 sata na dan i koji su uspjeli stvoriti svoju publiku stvorili su neku vrstu televizijske drame između voditelja i njegovih gostiju, nešto što stručnjak John Fiske naziva „sapunicom za muškarce". Uobičajeni bilteni s vijestima, kao što je PBS NewsHour, stalno gube svoje gledatelje; PBS NewsHour je tijekom prošloga desetljeća izgubio više od pola svojih gledatelja, otprilike jedan milijun gledatelja po jednoj večeri, dok kabelski kanali gledani ukupno nisu imali takav pad.
Obavijesti nisu vijesti
Baš kao što je telegraf učinio izvješćivanje neovisnim od vremena i prostora u godinama 1830-im, i proizvodnju vijesti omogućio s bilo kojega mjesta, prijelaz na mobilni internet i pametni telefon oslobodili su distribuciju vijesti od tiranije mjesta i vremena. Sad svatko može primati vijesti u bilo koje vrijeme na bilo kojem mjestu.
To je dovelo do bifurkacije. S jedne strane, imamo obavijesti - kratke nizove informacija koje često stižu direktno od samih izvjestitelja. Sjetite se tweetova od vatrogasnih ili policijskih odreda, političara ili odjela za promidžbu velikih kompanija. Oni zaobilaze novinske organizacije.
S druge strane, imamo dugačko, suradničko, detaljno i skupo izvješćivanje i istrage za koje je potrebno raditi mjesecima. Ovo novinarstvo dugačke forme i dugoga trajanja mnogo je skuplje i detaljnije od novinskih priča koje su dugo dominirale, djelujući više kao književnost koja nije fikcija.
Što god postojalo između ove dvije forme je sve manje izvediva forma vijesti. Mnogi su novinski uredi proveli zadnje desetljeće trošeći i vrijeme i novinarske resurse da bi ubacili duplikate verzija novih priča od 800 riječi koje se već nalaze na desecima drugih stranica s vijestima, od kojih više nijedna nema ni financijskog ni strateškog smisla. Isto to važi za video novinarstvo u kojemu, kako istraživanja pokazuju, čitatelji najbolje reagiraju na kratke 2-minutne animacije ili na jednosatne detaljne dokumentarne filmove. Članci srednje duljine koji nekim izdavačima donose zaradu djela su koja iznose mišljenje, a ne novinske priče.
„Oci Osnivači su bili dovoljno povijesno svjesni da bi znali da demokracije ili republike imaju svoj vijek trajanja od otprilike 200 godina prije nego što nestanu u tiraniji. Oni su shvaćali da su demokratske institucije krhke, a trenutci njihovoga postojanja kratkotrajni u povijesnom vremenu. Veliki imperativ novinarstva je spriječiti nas da nesvjesno potonemo u dominaciju, koliko god dobroćudno i prijateljsko lice ona imala." – James W. Carey
Što od budućnosti vijesti preostaje?
Priznajmo da vijesti kakve smo ih znali kroz dva stoljeća umiru. Za većinu stanovnika srednjega sloja izgubile su dobar dio svoje svrhe i njihova vrijednost kao robe isparila je. Ali, ako vijesti jesu mrtve, kako može novinarstvo - a onda i demokracija - preživjeti?
Najveći izazov za novinarstvo je pronaći način da ostane značajno za demokratsko društvo čak i kada se njegova primarna forma - vijest - raspada i pod udarima je udruženih sila zabave i propagande. Mračna je to slika i izuzetno izazovna zadaća, ali dva najnovija trenda daju nadu: rast proizvodnje podcastai digitalnog videa.
Radio, a posebno podcast, jest hibridni medij. Još uvijek se uvelike bazira na riječi i stoga može ojačati racionalne rasprave i ozbiljne razgovore, ali može izraziti i duboke emocije. Koristeći dihotomiju Neila Postmana, stoji negdje između tekstualne , „tipografske" forme knjiga i vizualnih formi, „fotografske" forme televizije kao medija za intelektualni angažman i možda ovo objašnjava zašto doista detaljnipodcasti i audio-knjige postaju sve popularniji.
Digitalni video također dobiva na svom značaju. Kombinacija ozbiljnog istraživačkog novinarstva, mišljenja i dramske strukture je znak koji obećava budućnost novinarstva. Video može i voditi i njegovati strastvene javne rasprave o važnim političkim pitanjima i za puno širu publiku od one koja čita akademsku literaturu zasnovanu na stvarnosti. Ironija je u tome što su obje forme reinkarnacija radija i dokumentarnih filmova.
Međutim, širi kontekst je sumoran. Čini se da ljudska civilizacija ulazi u novu fazu koju bismo mogli nazvati „post-Prosvjetiteljstvom", u kojemu su središnji stupovi racionalnosti i pisane riječi strukturno zamijenjeni slikama i emocijama. Vjera zamjenjuje činjenice, kao što tipke zamjenjuju linkove. Televizija se vraća i dominira svakim aspektom naših života i svodi sve na zabavu, kao što je Neil Postman upozorio 1985. godine u svome uratku „Nasmrt se zabavljamo".
Stalni rast nejednakosti i propadanje socijalnih država doveli su do propasti javnoga obrazovanja i javnih medija u cijelom svijetu. To je samo doprinijelo našem odmaku od načela Prosvjetiteljstava u kojemu se znanje i obrazovanje koristilo za nadilaženje predrasuda i neznanja.
Trebamo žaliti za novinarstvom. Nije to samo zato što gledamo kako se vijestima čupa srce nego zato što u vrijeme kada je demokracija nadigrana zabavom, ono gubi svoju svrhu. Carey je i za to imao jednu rečenicu: „Bez institucije demokracije, novinari su svedeni na ulogu propagandista ili zabavljača."
Medijski stručnjak Jay Rosen ima svoje vlastite interpretacije Careyjevih prikaza demokracije: „Novinari svoju diplomu kao demokrata zaslužuju ne pružanjem informacija ili praćenjem države – iako oboje može biti potrebno. Kao energični zagovornici javne rasprave, morali bi nam pomoći njegovati određene vitalne navike: sposobnost praćenja neke rasprave, razumijevanja gledišta druge osobe, širenja granica razumijevanja, nalaženja alternativne svrhe koja se možda treba nastaviti pratiti."
Ako, kao što Carey sugerira, demokracija jest isto što i novinarstvo, ne treba nas čuditi što danas oboje vidimo u problemima. Demokraciju možemo spasiti samo novinarstvom - i obratno.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -