3889
Prikaza
21
Komentara
DA je mogao dočekati drugu smrt svoga zaštitnika Josipa Broza, njegov prijatelj Miroslav Krleža, lijevo angažirani i ne beznačajni hrvatski pisac, ispratio bi ga istim pozdravom kakvim ga je ispratio kad je posljednji put u kovčegu prolazio preko Glavnoga kolodvora: "Ode Tito preko Romanije"! Ako je prvi put odlazio u nesigurnu Povijest, vladar Jugoslavije sad se iz legende vraća natrag, svjedočeći posmrtno koliko je povratak iz Povijesti teži i bolniji nego odlazak u nju za života. Nešto od takve sudbine doživotnih velikana, Titov štićenik i vršnjak predvidio je kad je potkraj svoga vijeka govorio da bi pristao umrijeti kad i Tito, čak i malo prije njega,”samo da ne gleda u to čudo koje će se dogoditi poslije njega". Svatko može pretpostavljati na kakva je sve čuda Krleža mislio, bilo ih je mnogo; vjerojatno i na to da politička religija "i poslije Tita Tito" neće nadživjeti raspad Titova djela – Jugoslavije i komunizma.
Uklonjen i iz Užica
Titova zakonita (politička) djeca nisu spašavala titoizam od povijesne osvete, dok su bila zaokupljena spašavanjem sebe samih i dok su, najprije na simboličnoj razini, u novim državama nekadašnjeg političkog "Oca” stali navrat-nanos uklanjati iz Korenice, Velesa, Užica, Titograd su vratili u Podgoricu. Rukavice su skinuli tek kad su u sudbonosnijim pitanjima stali mijenjati same temelje komunističke Jugoslavije. Obračun s Titom, kao zaštitnim znakom države (i sustava), hiperaktivna djeca iz interesnoga braka komunizma i nacionalizma nastavila su bez ikakve sentimentalnosti. Spašavajući, tobože, Tita i Jugoslaviju, njihov predvodnik Slobodan Milošević obukao je frak grobara, za račun Velike Srbije posrbio Titovu vojsku i s njenom pomoći gurnuo u duboku raku dotadašnju zajedničku državu. Tita je zadržao u Kući cvijeća, da se ostali Vlasi teže dosjete što on radi, ali je sahranio sve što je od titoizma ostalo. U toj krvavoj igri Tito je bio samo igračka.
Prof. dr. Ivo Goldstein, hrvatski veleposlanik u Parizu
Za klasu mudriji
Ukupni Titov politički ep, koji se još jednom ruši s kraja i s nekih spornih gledišta, mogao bi se staviti u kalupe koje je nacrtao Karl Kraus kad je rekao da "zlo najbolje napreduje iza ideala". Za Titova života to su doživljavali drugi, na kojima je dokazivao svoju moć; poslije smrti i sam doživljava takvu sudbinu kao vlastitu nemoć. U odnosu na druge komunističke vladare u Europi, jugoslavenski predsjednik i nije prolazio tako loše; manje su ga posmrtno stigmatizirali nego Staljina, nisu ga za života progonili kao Ceausescua, a od ostalih istočnoeuropskih komunističkih lidera bio je objektivno za klasu mudriji. Ako nije pretjerano reći, i moderniji od njih, svakako manje ortodoksan u nekim pitanjima države, a donekle i ideologije. Živio je i vladao kao komunistički monarh. Njegov kraljevski pogreb nije ugrozila ni nesretna princeza Diana, za kojom je plakalo i staro i mlado: neki su odavali počast Titu vojskovođi koji je porazio Hitlera, drugi političaru koji je rekao "ne" Staljinu, treći državniku koji je formirao nesvrstanost kao treći put u međunarodnoj politici, a svi su došli da budu viđeni u uvjetima hladnoratovskih prekida veza. Tito je vodio nevjerojatno složenu zemlju od šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jedne partije. Njegova ujediniteljska strategija činila se kao nemoguća misija. Trebala mu je za to čvrsta ruka i politička poslušnost, ideološka monolitnost i bespogovorna vjera u Vođu. Držao je državu s pomoću biča ideologije, lukavstva politike i mišića policije; s njegovom smrću umrle su i glavne poluge njegove vlasti, sahranjene, i one, u metežu kraja komunizma, neslavno kao krležijanski cadavrei ili, u slučaju vojske, kao miloševićevsko strašilo koje je dotuklo Jugoslaviju. U antagonizmima glavnih naroda, koje je samo površinski, strahom ili silom, držao pod kontrolom, i u proturječjima društva, koje nije uspijevao otkloniti, Tito je ostbrani; da su ozbiljnije razmišljali ne bi maršala nikad stavljali na trg koji objedinjuje nacionalnu kulturu i umjetnost; imali bi i problem manje s uklanjanjem ploče. U zemlji koja svoje ljude "odgaja na bajkama i legendama", debeli sloj mitološke prašine otežava put do istine o Titu. Kao što u drugoj prilici reče jedan pisac u susjedstvu (Peter Esterhazv), malo je sudaca a puno osvetnika.
'Daj obuci ustaško odelo'
Da Titu treba postavljati a ne skidati ploču na gradskome trgu, zacijelo bi odluka bila lakša: za generacije koje su rođene poslije njegove smrti, koje su, svemu usprkos, odrastale u demokraciji i slobodi, Tito nije demokratski model, ni uzor; nije Tito po mjeri ni liberalno formiranim građanima da bi u njegovome tipu autoritarne političke vlasti tražili ikakvu inspiraciju za svoj liberalizam; ne mogu se na Tita olako pozivati ni ljevičari, da ne bi morali stajati iza nespornih zločina koje je počinio, ni da bi iznova kreditirali njegovu totalitarnu vlast; ni hrvatski nacionalisti - koji su u kampanji neopravdano najglasniji, s nategnutom teorijom o ravnoteži zla - ne mogu zaboraviti da se nije nikad deklarirao kao Hrvat (jest jednom, za partijski kongres 1965., što je izazvalo šok kod svih Jugoslavena), da nije bio dobar Hrvat, ili da je bio loš Hrvat, Čak i antihrvat, iako je rođen kao Hrvat. Za srpske je nacionaliste bio "ustaša", oni su mu od milja znali pjevati u zatvorenim prostorima: "Druže Tito ljubim te u čelo, daj obuci ustaško odelo"! Krajnosti su i u avio titoizam na brisanom prostoru. Kad je došlo vrijeme razračunavanja, nije ga imao tko braniti; svi su bili zaokupljeni drugim planovima. Ni danas, kad se pitanje Titova mjesta u povijesti svodi na jedan običan znak na gradskoj fasadi, opet je pokojni maršal u konačnici prepušten da se sam njegovu slučaju grube, jednostrane i nepravedne. Novu bi ploču, dakle, teško netko postavljao da ondje već nije postavljena, i da je poslije svega što se dogodilo s Titom i poslije Tita, ne treba skidati. Socijalistička uprava Pariza prije nekoliko godina odbila je inicijativu svoga zastupnika da se jedna pariška ulica ili trg nazove prema Robespierreu; nije time htjela nagraditi vođu terora iz doba Revolucije. Ali, nitko nije (za)tražio da se preimenuje stanica metroa Staljingrad, koja je dobila ime u zanosu nakon pobjede nad fašizmom. Zreli narodi svoju prošlost slažu kao što se slažu godovi u stablu: ne tumbaju povijest bez velike i iznimne potrebe, najmanje onako kako se mijenjaju vlasti ili politički režimi. Povijest je zbirka pobjeda i poraza, uspjeha i neuspjeha, pokušaja i pogrešaka. Kao i svi revolucionari, i Tito je "uvijek bio na konju, nesposoban da siđe"; tako je proizvodio (ne) prijatelje na raznim stranama. Obožavao je vlast, bio je bonvivan, hedonist koji se, poput Churchilla, nije udaljavao od cigare i viskija, skupljao oko sebe lijepe glumice i pjevačice, bio komunistički lord na državnom dvoru; time je izazivao ljubomoru i zavist, koja nije završila njegovim odlaskom. Ispunjeni su, dakle, svi uvjeti i sa te privatne strane da mu se ne sudi objektivno. A u javnom životu postojala su (barem) tri-četiri Tita koje nije lako odvojiti da bi mu se mogla izreći jedinstvena kazna (jer, oprost mu ni s oltara nisu kadri udijeliti). Najprije, Tito vojskovođa, rijetki, ako ne i jedini primjerak europskoga vojskovođe koji je proveo rat sa svojim vojnicima u teškim godinama sudbonosne borbe protiv nacizma i fašizma. Taj je Tito ušao u najveće muzeje antifašizma, ako ne rame uz rame s glavnim pobjednicima nad Hitlerom (Churchillom, Rooseveltom i Staljinom), onda sasvim do njih. Toga je Tita u Napulju svečano primao britanski premijer, najveći antifašist Europe, tome su Titu zapadni saveznici od sredine rata slali svoje izaslanike i oružje. (Tadašnji je hrvatski poglavnik, za usporedbu, hodočastio Hitleru i dao pogubiti ministarski par Lorković - Vokić kad je samo zucnuo o zaokretu prema budućim pobjednicima). Taj je Tito, kao maršal, dignut na pijedestal titulara nekadašnjeg Kazališnog trga u Zagrebu. Skine li ploču, Hrvatska dovodi u pitanje taj dio svoje ratne povijesti koju ponekad ionako nerazumno skriva kao zmija noge. Od pobjede nad nacizmom i fašizmom - Hrvatskom je u ratu harao i jedan i drugi - maršalovi glavni kritičari bježe kao vrag od tamjana. Ili mu ne mogu oprostiti što je pobijedio ili pamte koga je porazio! O sudbini ploče ne može se odlučivati s Pavelićem u srcu. Ako stvarno "postoji vatra koja može progutati samu sebe", onda se ona pali izjavama da je antifašizam "floskula", da ZAVNOH nije "nikakva hrvatska vrijednost", da Hrvatska poslije skidanja ploče treba "poništiti Dan antifašizma". Kotač konzervativne revolucije je u punom zamahu; teško će se zaustaviti na Titu.
Postoji i Tito političar i državnik, mnogo sporniji lik u istoj osobi: nakon što je oslobodio zemlju, Jugoslaviju (i Hrvatsku), od nacizma, drugi dan dokinuo je političke slobode, u ime novih komunističkih vlasti, zaveo režim koji je varirao od nepodnošljive diktature u prvim godinama, do podnošijivijeg totalitarnog jednostranačja i ograničene demokracije "samoupravnih interesa" u kasnijem razdoblju. S energijom "političke životinje", i u pozitivnom i u negativnom smislu, vladao je i dok je u ljubljanskoj bolnici bio priključen na aparate za disanje. Lakomisleni projekt po kome će titoizam vladati poslije Tita počivao je na krivim pretpostavkama da je partija ideološki monolitna, da je vojska jugoslavenski homogena i da narodi žele Jugoslaviju. Sistem stvoren na Vođi, i za njega, nije bez Vođe mogao funkcionirati, jer su sve druge poluge vlasti bez njega bile nefunkcionalne i krhke, a otpor nedemokratskoj vlasti sve jači i masovniji: s padom komunizma na europskome planu, pala je i prva kockica na koju su se titoisti kladili: bez "vladajuće partije" sistem se raspadao kao lego-kockice, nezaustavljivo, ali tragično. Je li Tito predviđao tragediju Jugoslavije kad je njenim narodima i republikama ugradio ustavno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, što je izvorno lenjinistički princip komunizma? Ili joj je i sam pogodovao kad je tolike antagonizme stavio u lonac i pokrio ga poklopcem kolektivnog rukovodstva, što je od rimskoga doba bila oznaka nestabilne vlasti?
Foto: Tomislav Kristo / HANZA MEDIA
Hrvatska bi bila manja
Bio je, konačno, i Tito ideolog, formiran u boljševičkim učionicama u Moskvi, koji je na opoziciju gledao kao na neprijatelja a na drukčije mišljenje kao na opasnost, koji je individualnu slobodu smatrao malograđanštinom, a kolektivne socijalne fenomene poput nacije i religije tretirao kao relikvije prošlosti. Tvrde stavove donekle je u pitanjima kulture i umjetnosti, dakle, stvaralaštva, ublažavao Miroslav Krleža (možda više na vlastitu štetu nego u Titovu korist), pa je u Titovoj Jugoslaviji - za razliku od ostale komunističke galaksije - bilo moguće apstraktno slikarstvo, moderna glazba, pa do neke granice i "crni val" u filmu i literaturi. No, u politici, kad se režim osjećao ugroženim, kao s Hrvatskim proljećem ili srpskim liberalizmom, Tito je koristio moćnu policiju, redovnu i političku, razgranate tajne službe i dirigirano sudstvo, a kad (mu) je trebalo, prijetio je i "svojom vojskom", da mu Brežnjev ne bi morao pružati "bratsku pomoć". U njegovoj svjedodžbi ostao je Staljinov potpis, kao dokaz da je položio sve ispite iz "kratkog kursa" nije ga mogao izbrisati ni kad je raskinuo s njime. Kad je normalizirao odnose sa SSSR-om, učinio je to i na razini partija, dakle ideološki, a ne samo na razini država, dakle, interesno; obrazovaniji dio Titova rukovodstva, kao Koča Popović, nije mu to opraštao, da ne bi sa sovjetskim vragom i dalje morao staljinističke tikve saditi. Kod Tita nije bilo dvojbi o "prvoj zemlji komunizma", on je bio najveći staljinist kad je raskidao sa Staljinom. Braneći se kasnije od Staljina, najviše je branio sam sebe, svoju koncepciju osobne vlasti i svoj opstanak u društvu velikih ličnosti.
Braniti Tita a prelaziti preko zločina komunističkih vlasti - i njegovih, jer je on sve vrijeme dominirao u toj vlasti - bilo bi neetično i politički neproduktivno, isto kao kad se kritikom komunizma rehabilitira ustaštvo. U euforiji pobjede i drugi su se pobjednici ponašali osvetnički, ali su imali i suce. Jugoslavenska je vlast '45. bila i osvetnik i sudac, ili bolje, osvetnik bez suda (osim iznimaka). Na te zločine ni danas se ne može gledati kroz prste; nikakva spužva ne može prebrisati tu veliku mrlju komunizma, ne samo njegovih vlasti, i u Bleiburgu, i na Golom otoku, ondje gdje je surovost pobjeđivala svaku ljudskost. Na pustom polju na jugu Austrije i na golom otočiću između Raba i Krka novi je režim pao na ispitu, moralnosti prije svega: pogasio je svjetla u krčmi, i zaveo teror nad svojim građanima (državljanima, bliže toj surovoj birokratskoj logici). Moralni pad novih, komunističkih vlasti, ne može se, međutim, ni u kakvoj alkemiji pretvoriti u pobjedu poraženih ustaških vlasti (ako netko na to smjera).
Poglavnik je kompromitirao ideju hrvatske države. Nije sporno tko je odgovoran za dnigu frakturu - poslije Jasenovca - na hrvatskome biću. Ali, netko je taj narod doveo u Bleiburg, s planom - koji se, na žalost, i potvrdio - da spašava sebe, a ne narod, ni vojnike, ni civile, koji su bježali u strahu, ili su na bijeg bili pripremljeni i prisiljeni. I netko je tu zarobljenu masu ljudi predao partizanima, u skladu s pravilima ratovanja, ali neoprezno, bez ikakvoga jamstva da se nove jugoslavenske vlasti neće ponašati suprotno tim pravilima, dakle, osvetnički. Ništa ne umanjuje Titovu odgovornost u tragediji Bleiburga, ali je dijelom objašnjava, ne Jasenovcem, jedna tragedija ne opravdava drugu, nego okolnostima i postupcima "druge strane". Slično je s Golim otokom: ne bi Tito bio prvi vladar koji izolira svoje protivnike (zapravo, neprijatelje), i ne bi nosio stigmu toga konc-logora da su njegove vlasti postupale humano sa zatvorenicima i da su zatvorile zatvor kad je prošla opasnost zbog koje su ljudi, uglavnom članovi Partije, ondje zatvarani. Tako je i Goli otok postao drugi crni spomenik jedne totalitarne vlasti, za koji nema ni trunke opravdanja. Evidentno je da u Titovu političkom kodu nije bilo mjesta za opoziciju. Brzo se i lako, s lukavstvom ili sa silom, obračunao i s onom šačicom političkih opozicionara koji su vjerovali da se bore za demokratski poredak, a ne samo protiv nacizma. Ali, opozicija je na pladnju dala Jugoslaviju Titu. Dosljedno svome uvjerenju da je malima mjesto pod stolom dok se veliki "tuku", dr. Vladko Maček pobjegao je u Kupinec, da bi ga Pavelić lakše spremio u Jasenovac, a ono malo HSS-ovaca koji su išli u "šumu" iz domoljublja, Tito je na prevaru sklonio, ili na silu uklonio. Demokratska trava nije rasla tamo gdje je Tito vladao. I takav Tito, malo autokrat, malo diktator, a najviše totalitarni vladar, u ratu je spašavao - i spasio - Hrvatsku od gorega, da su četnički "antifašisti" pisali novi poredak i crtali nove granice. Pod vlašću ustaša, Hrvatska je '45. doživjela povijesni i politički bankrot; da su Četnici Draže Mihailovića i kraljevska vlada u Londonu, sa svim Hrvatima koji su u njoj sjedili kao alibi, ostali zapadni miljenici do kraja rata, nije teško zamisliti što bi bilo s Hrvatskom: bila bi manja, i manje ravnopravna, u obnovljenoj monarhiji. Ionako su Hrvati i s Titom nosili stigmu ustaštva; što bi bilo da nije bilo Tita? Tko je sve zaslužan što je ZAVNOH obranio i zaštitio budući identitet Republike Hrvatske ne može se odgovarati iz navijačkih loža; prevelik je ulog u igri. Jedno je potvrdio Miroslav Krleža, opet on, s razumijevanjem hrvatskoga pitanja, što god tko o tome mogao misliti, kad je rekao da je Tito "prvi koji je majci Domovini vratio sve njene otrgnute gradove, otoke i pokrajine: prije svega Dalmaciju, s Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, zatim Kvarner s Cresom, sa svim našim otocima i Rijekom, i na kraju, staru našu glagoljašku Istru, koja je na to ujedinjenje čekala vjekovima".
Vladimir Dodig Trokut i Branko Spajić
Preporuka: 'Ne pakirati!'
I dr. Franjo Tuđman, kad nije htio "pakirati" Titu da izbaci njegovu bistu iz svoga ureda (a zadrži ured i palaču), kad nije htio micati ploču maršala Tita s Kazališnog trga i kad je zaštitio hrvatsku antifašističku prošlost, i ustavno, navođenjem ZAVNOH-a među izvorima današnje hrvatske države, i politički, uvođenjem Dana antifašizma u državno-političku agendu. Može li se, i dokle, kopati po Titovoj prošlosti, a đa se ondje ne iskopa i Franjo Tuđman? Hoće li u tim arheološkim istraživanjima poslije posljednjeg jugoslavenskog predsjednika na red doći prvi hrvatski predsjednik? Nastavi li se suditi antifašizmu, nije nemoguć ni takav scenarij. Nekoliko nespretnih Tuđmanovih izjava ne mogu potisnuti njegovo antifašističko opredjeljenje; prvi je hrvatski predsjednik ostavio dovoljno dokaza o svome antifašizmu: to ga vezuje uz Tita, uza sve razlike koje ih dubinski dijele. Dva predsjednika sigurno se ubrajaju među dvojicu vodećih Hrvata 20. stoljeća, oba su rođenjem Zagorci, Kumrovec i Veliko Trgovišće dijeli 20-ak kilometara ptičjeg leta, sličnog su mentaliteta, strastveno željni vlasti, narcisoidni koliko veliki političari moraju biti. Dio puta išli su zajedno, dok je mladi ratnik Franjo Tuđman služio u partizanima Josipa Broza, i dok je poslije rata bio Titov general. Kasnije su im se putevi razišli, pa i sukobili, kad je novi povjesničar izbacio prvo iz sebe Titova generala, a potom i njegovu ideologiju jugoslavenstva i komunizma, u korist hrvatstva, sve više i hrvatskog nacionalizma, i demokracije.
Stvaranje Jugoslavije, kao vlastite pozornice, Titu je bilo sve; Tuđmanu je to postalo premalo, mislio je na Hrvatsku, najprije u sastavu jugoslavenske federacije, ali u ravnopravnijem položaju nego što je bila, a onda izvan nje. Jedan i drugi robijali su za "svoje" države, s tom razlikom što je Tito zatvarao Tuđmana (s preporukom "Ne pakirati"), a ne obrnuto. Ipak, Tuđman je, s velikom, ako ne i neograničenom vlašću prvog hrvatskog predsjednika, štitio Tita; znao je da je i iza ZAVNOH-a, kao i Bleiburga kasnije, stajao Tito, da je iza Ustava iz 1974., kao i iza Gologa otoka prije toga, opet stajao Tito. Pravna i politička uporišta hrvatske države držao je isti čovjek koji je mogao spriječiti velike tragedije, da je bio drukčijeg ideološkoga materijala, otpornijeg na ispade totalitarizma. Ideolog demokratskoga hrvatstva Tuđman razišao se nepovratno s ideologom komunističkoga jugoslavenstva Titom; državnik Tuđman cijenio je da je političar i državnik Tito, misleći sigurno više na Jugoslaviju nego na Hrvatsku, omogućio da se Republika Hrvatska prvi put u svojoj povijesti pojavi kao politički entitet 1945., poslije bankrota ustaške države, i da se pri bankrotu jugoslavenske federacije 1991. slavni Robert Badinter pozove na ustavno pravo bivših republika, a novih država, da se "razđruže" od Jugoslavije. Da nije bilo takvog ustavnog jamstva, srpska bi se agresija pravno-politički tretirala kao građanski rat, i bila bi vojnički brutalnija nego što je bila. Što zbog prava koje je dao republikama, još više zbog položaja koje je osigurao pokrajinama, srpski političari (B. Jović, D. Čkrebić...) u svojim memoarima doživljavaju posljednji jugoslavenski ustav gotovo kao novo Kosovo, a Mijalka Todorovića, koji ga je proglasio u zgradi u kojoj je Puniša Račić svojedobno nad Hrvatima dijelio pravdu streljivom, kao novog Vuka Brankovića. Nije Tito dobar za Hrvate zato što je bio loš za Srbe (i obrnuto); kad bi tražili idealnu ličnost po tome kriteriju, Titovi kritičari, i ovdje i ondje, našli bi ga u likovima koje skrivaju (a ne mogu sakriti).
Nema dvojbe da se Josip Broz, kao i njegov politički dvojnik Tito, ubraja u (naj)kontroverznije ličnosti hrvatske, jugoslavenske i europske politike prošloga stoljeća. Nije kod njega lako odijeliti državničke kvalitete od političkih mana; odvojiti antifašističke zasluge od odgovornosti i krivnje za poslijeratna totalitarna skretanja; odrediti gdje prestaje teror, s kojim se obilno služio, a počinje pravda, koju je olako obećavao; označiti mjesta brojnih i masovnih i individualnih zločina režima nad oponentima, i reći što je bilo s "državom blagostanja i sreće". S jednom pločom samo se baca kost koju će do daljnjega glodati pristaše i protivnici Titova imena; realni problemi države i društva još jednom nadživljuju Maršala na njegovu novom putu preko Romanije.
i odakle vi hercegovci volite muslimane ne primjetim to baš u mostaru da se grlite i volite da nema pomoči iz hrvatske umrli bi od gladi i ti mi pričaš o rasama i vrijednostima ja poštujem sve vi ste posijali... Prikaži svejali sjeme razdora ne volite nikoga osim ona tri vaša zaseoka
a tko si ti da sudiš mene mnogo toga vrijeđa kao istinskog domoljuba i dragovoljca i kojekakvi pozdravi sa kojim se diće ljudi koji rata nisu ni vidjeli ni čuli bezveznih promjena ulica prijenos kurban barjam na htv 1 jel... Prikaži sve jel živim u BIH ILI HRVATSKOJ neka se prenosi ali na htv 3 ili 4 ima važnijih stvari od toga ako ti to ne odgovara u žitomisliče i uživaj zašto hrvat nije predložio promjenu trga nego netko drugi možda je taj drugi erdoganov čovjek a koliko vidim erdogan baš i nije dobar ili bakirov izaslanik paranoičan sam na sva događanja i ne vjerujem u slučajnosti
miromaric@ nisu to HDZ-ovi zakoni, nego "Uvjeti korištenja SBplusa" koje je propisao vlasnik i odgovorna osoba Jerko Zovak. I bila je to moja reakcija na komentar istocnog_fronta koji je mogao biti shvaćen i kao njegova kurban-bajramska "čestitka" svim sugrađanima islamske... Prikaži sve vjeroispovijedi. Ili se ipak određeni ljudi i na ovom portalu mogu vrijeđati na vjerskoj i nacionalnoj osnovi a da se to vrijeđanje ne shvati kao takvo!?
Borislave odjebi sa svojim i hdz-ovim zakonima,ponašate se gore nego što se ponašao tito.Nesmije va se reći čak ni da ste lopovska stranka kojoj se sudi za lopovluk,odmah prijetite nekim svojim zakonima i propisima.ako vas mrko pogledamo,odmah nas hoćete poslati... Prikaži sve na guljenje krompira.