ZNADETE li onaj vic o kamiondžiji kojeg na nekakvoj cesti zaustavi policajac da bi ga upozorio kako mu je otpao stražnji žmigavac. Kamiondžija izađe iz vozila, napravi krug oko kamiona, zavrti glavom i bespomoćno pogleda policajca. ''Ma, j..o žmigavac. Ali gdje mi je prikolica?!''.
Doduše, slično je i u
Slavonskom Brodu. I u tom gradu postoji Ulica Mile Budaka i rodna kuća Đure
Đakovića. S tim što je potonju zameo vjetar.
Sjetio sam se tog vica čitajući na ovom portalu o sudbini rodne kuće Đure Đakovića, koju nikako nisu obnavljali da bi je učinili još ''starijom i ljepšom'', sve dok je, tako neobnavljanu, oronulu i zapuštenu, ovih dana nije srušio olujni vjetar. Pa je, bez obzira na državnu zaštitu, otišla u vjetar.
Vraćajući se onom vicu s početka, mogli bismo nastaviti u istom stilu: ''Ma, j..o rodnu kuću Đure Đakovića, ali što je s Holdingom Đuro Đaković?''. Jer, i tvrtka Đuro Đaković, baš kao i njegova rodna kuća, bila je na neki način pod zaštitom države. Prestala je to biti početkom ove godine kada je skinuta s liste tvrtki od posebnog državnog interesa. Sudbina rodne kuće Đure Đakovića, kao i nekad moćnog poduzeća u kojem je u vremenu mraka, sve dok netko nije upalio svjetlo, radilo 16 tisuća ljudi, tako se spojila u jednu tužnu priču: koga država štiti, jadna li mu majka.
Zanemarimo ovom prilikom sudbinu onoga što je ostalo od Holdinga Đuro Đaković i restrukturiranja koje teče, i teče, i teče… i vratimo se kući tog legendarnog radničkog tribuna i sindikalnog vođe. Njegovu rodnu kuću, zaštićenu pečatom Ministarstva kulture, nije srušio vjetar; učinio je to nemar društva. I tu nema neke bitne razlike između razularene vojske koja nakon što osvoji neko područje divljački, nemilice pali kuće, kako se oni koji su u njima živjeli više ne bi imali kamo vratiti, i svjesnog nemara civiliziranog društva.
Đuro Đaković, doduše, odavno je mrtav, na ovom ga svijetu nema već 89 godina i ne postoji nikakva bojazan da bi se mogao vratiti u svoju rodnu kuću. No, problem je druge vrste: njegova rodna kuća mogla bi podsjećati na ideje i ideale za koje se borio: interese radnika i njihova temeljna, ljudska prava.
Zato je bolje da je nema, a i Holding Đuro Đaković, s obzirom da ga se i država javno odrekla, čeka ista sudbina. Naići će već neki ''olujni vjetar'', da ga dokrajči. Tako će ostati još samo Đakovićev brončani spomenik, u parku u Brodskom Varošu, no s obzirom da cijena kilograma te legure nije zanemariva (otkupljivači sekundarnih sirovina voljni su za kilogram platiti i dvadesetak kuna), može mu se dogoditi da iz javnog prostora nestane isto kao i bista Ive Lole Ribara, koju je nedavno u Zagrebu postavio Milan Bandić, nakon što je, prije toga, preimenovao Trg maršala Tita.
Kao kad u šumi oluja iščupa markantni, stoljetni hrast, oslobađajući prostor za nicanje drugih, tako će i nestankom Đure Đakovića, čiju je kuću također srušio vjetar, biti oslobođen prostor za nicanje novih ''junaka našeg doba'' (doduše ne onakvih o kakvima je pisao Ljermontov). Borba za ljepšu prošlost uspješno će se nastaviti.
Stjecajem okolnosti ovih sam se dana našao u Belišću, slavonskom gradiću koje je slavio dan grada. Priredili su zgodan, multimedijski prikaz povijesti svog mjesta, duge samo 134 godine, od dana kad je onamo došao Alfred Gutmann s namjerom (koju je i ostvario) započinjanja onoga što se danas zove green filed investicija. Utemeljio je drvnu industriju s tada najnaprednijom tehnologijom, izgradio željezničke pruge i cijela radnička naselja, osnovao grad koji je i danas, kad je industrija u pitanju, bez premca među onima podjednake veličine.
U spomenutom multimedijskom projektu, nazvanom ''Belišćanski vremeplov'' bilo je mjesta za sve koji su dali doprinos tom gradu, uključujući i ''socijalističke direktore'' i ličnosti iz tog vremena, danas temeljito, brižljivo i pedantno izbrisane iz povijesti mnogih hrvatskih sredina. Za Belišće je to posve normalno jer u tom gradiću ravnopravno stoji obilježje palim borcima i žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu i spomen-obilježje pripadnicima 107. brigade Hrvatske vojske, poginulim u Domovinskom ratu.
Doduše, slično je i u Slavonskom Brodu. I u tom gradu postoji Ulica Mile Budaka i rodna kuća Đure Đakovića. S tim što je potonju zameo vjetar.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -