FRLJIĆ je, u međuvremenu, postao veliki kritičar crkvene prakse i to ne samo u Hrvatskoj nego, puno šire, u cijeloj kršćanskoj Europi koja odnedavno zbija svoje redove u borbi protiv svakovrsne islamizacije koju su europski političari prepoznali i u izbjegličkoj krizi koja je doista poprimila epohalne, ako hoćete, i biblijske razmjere.
Ali, o čemu uopće govori Frljićeva predstava, praizvedena prije godinu dana na Bečkim svečanim tjednima, jednom od najuglednijih europskih mainstream festivala, financijski odlično potkoženom izlogu elitističke politički korektne i u krajnjoj liniji izuzetno ljevičarski usmjerene kulture? O Katoličkoj crkvi i katoličkim svetinjama ili ipak o nečemu drugome?Primjerice, o europskom kapitalu koji je sponzorirao ratove na tuđim, afričkim i azijskim teritorijima, sve u ime bezgrešnog profita, da bi sada strašljivo i neodlučno gledao kako se ti ratovi sve jače i jače prelijevaju i na europski teritorij, koristeći pri tome i vjerske metafore i simbole, ali samo kao krajnju zloupotrebu istinske vjere.
Pa je sukob neobuzdanog kapitala na brzinu zamijenjen (i običnom narodu koji je i dalje samo meso za topove objašnjen) sukobom religija. I to kršćanstva i islama. Pa onda i civilizacija.Otuda, dakle, Frljićeva scena o raspetom muškarcu koji asocira na Isusa Krista jer ima krunu od trnja, a koji s križa izrađenog od naftnih kanistara silazi da bi nasilno analno penetrirao pokornu ženu u hidžabu. Otuda i scena u kojoj muslimanka u hidžabu rađa državnu zastavu zemlje u kojoj se predstava izvodi, ali opreza radi, ne i u Hrvatskoj, gdje je državna zastava zamijenjena nekom alternativnom verzijom, u strahu od sudskih procesa.
A baš su te dvije scene i izazvale najviše negativnih reakcija, no redateIju su očito bile nasušno potrebne u njegovu brutalno simboličkom, ispolitiziranom i iskarikiranom kazališnom jeziku koji je ipak puno više od efektne provokacije. Baš je tim scenama Frljić htio ogoliti stvari do kraja i raskrinkati liberalizam liberala, antifašizam antifašista, religioznost religioznihili pak ljevičarstvo ljevičara. I europejstvo Europejaca.
Cijeli članak pročitajte u sutrašnjem Večernjem listu.
Frljićevu predstavu "Pismo iz 1920.",
autorski projekt nastao na motivima nobelovca Ive Andrića, Zagreb je vidio u
sklopu Dana satire 2012. godine. Redatelj ju je radio za Bosansko narodno
pozorište Zenica, u suradnji s Mess festivalom iz Sarajeva. Teška je to i po
mnogo čemu mučna predstava. Na sceni posipanoj zemljom kojom je ispisano ime
Bosna, naime nastaju ratni rovovi, ali i logor - srpski logor - od četiri
betonska stupa, opasana bodljikavom žicom. U tom se logoru događaju strahote.
Scene su to kojima redatelj doslovno šamara publiku, a pri tome nimalo ne štedi
ni svoje glumce - Sašu Handžića, Adisa /lehanovića, Enesa Salkovića i Slavena
Vidaka.
Najmučniji trenuci u scene mučenja, kada glumci maju na glavi najlonske
vrećice, (kod prve vrećice gledatelj je uvjeren kako je sve to gluma i kako
vrećica ima rupe za zrak. No, kada se ona prilijepi glumcu za lice, jasno je da
glume nema. Udarac nogom o scenu znak je drugim glumcima da mu trgaju vrećicu s
lica. Na drugoj vrećici, publika počinje gledati u pod, na trećoj preostaje vam
samo brojiti otkucaje vlastita srca do spasonosnog udarca, a na četvrtoj se
držite za stolac kako ne biste istrčali iz kazališne dvorane.
Da je tada, tog
lipnja 2012. godine, u kazalište Kerempuh ušla grupa građana s uredno kupljenim
kartama i počela pjevati "Sprem'te se, sprem'te četnici", a sve kako
bi pjesmom spriječila izvođenje ove predstave, Oliver Frljić bi bio nacionalni
junak. U tom svjetlu treba pogledati sve što se ovih dana događa oko
Marulićevih dana. To su ideološki sukobi, koji umjetnost, kazalište i autorske
slobode, bez imalo razmišljanja, uzimaju za svoje taoce. Oliver Frljić je
redatelj, uspješan autor čije predstave ulaze u povijest teatra ove regije i
ima sva prava na umjetnički rad. Ne treba se svima sviđati njegov rad, ali ga
prvo treba vidjeti, o njemu razmisliti, pa tek tada donijeti sud. Sve ostalo
nije ni kazalište, ni umjetnost. (br)
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
miromaric26.04.2017. u 09:22
Čudna smo mi država,idemo proganjati ljude koji prosvjeduju protiv ovakvih budala koji siju razdor u Hrvatskom narodu (za mene je budalina predstava govor mržnje).Podižu se kaznene prijave protiv prosvjednika,a istovremeno štitimo ljude koji siju mržnju i razdor pod krinkom umjetnosti.
-
duga26.04.2017. u 07:50
Kada frljić koristi svoje bolesne strasti i njima vrijeđa tisuće, stotine tisuća, pa i milijune, to se zove umjetnost, istovremeno izreci nešto protiv islamskih "izbjeglica" ili reci samo nešto malo desnije nego što ti bolesni umovi hoće prihvatiti, biti ćeš... Prikaži sve proglašen fašistom, ustašom, koljačem..Sjetimo se samo kako je Zoran Grgić bio ispluvan, pa i na ovom portalu, kada je o islamskim izbjeglicama rekao ono što sada cijela Europa misli. Licemjeri, gadovi..
-
BStipic25.04.2017. u 23:20
"Frljić je praktički, prije svega, političar sui generis, jer njegova pojavnost i izričaj uvijek imaju društveno političke konotacije, pored toga što je politički i financiran, i u tom smislu njegove predstave su njegov društveno politički izričaj, a kazalište i kazališna... Prikaži sve umjetnost samo su medij tog izričaja. Isto to rade i Šprajc, Danijela Trbović, Mile Kekin i drugi politički angažirani umjetnici, novinari, aktivisti civilnoga društva i drugi manjinci, kroz njima dostupan medij, a svima im je cilj kroz kontroverznost, kako bi privukli veću pažnju, čime misle da dobivaju na značaju i snazi, doslovno uvrnuto provocirati okolinu vrijeđajući ju skrivajući se iza sloboda, umjetnosti, satire itd., a sve zbog svoje frustriranosti svijetom koji ih okružuje, a koji nije onakav kakav oni misle da je jedini ispravan i kakav bi po njima trebao biti. I to je njihova identifikacija, ona je izgrađena na drugima, na suprotnostima od drugih, oni nemaju ništa svoje, originalno, oni se svim silama trude pokazati da nisu kao okolina i to čine na način da svoju različitost od te okoline grade suprostavljajući joj se na radikalan, žućni način što ih vodi u krajnosti, čime naglašavaju koliko je ta različitost njih i njihove okoline velika, a bitno im je da je velika, jer oni svoju okolinu mrze, što pak proizlazi iz različitih osobnih frustracija i kompleksa. U demokraciji je čak i sve to dozvoljeno i ne treba se čuditi ovakvim stvarima – bolesnika uvijek ima, i oduvijek je tako bilo, ali je zato bitno i reći da je u toj demokraciji dozvoljeno mijenjati i vlast, ministre i politike koje financiraju obijesne moralne eskapade, kakva je Frljićeva frustracija sazdana u stanovitoj kazališnoj predstavi." (Tomislav Bandov)
Prikaži sve komentare
-