2674
Prikaza
2
Komentara
SLAVONSKI BROD - Skrivanje i razotkrivanje jedno je od najstarijih oblika ljudskog ponašanja, a u slikarstvu namjerno stvaranje dvoslike na jednom platnu, na kojem se jedna slika vidi a druga tek posredno, nešto je potpuno novo i zanimljivo.
Riječ je o radovima akademske slikarice Nade Žiljak iz Zagreba, po prvi put predstavljenih brodskim ljubiteljima likovnosti u Galeriji Ružić, a kako je izložba otvorena u Noći muzeja, ove godine na temu glazbe, posvećena je Vivaldiju i Dori Pejačević.
Autorica već četiri desetljeća slika različitim tehnikama no najnovijom zadnjih osam godina. Premda dvije slike u jednoj slici djeluju komplicirano, jednostavno je, tvrdi Žiljak. „Jednu sliku je moguće vidjeti običnim okom, a drugu samo osvijetljenu infrared kamerom. Na slikarskom platnu radim klasičnim slikarskim bojama ispod kojih je crtež, a izvana apstrakcija.To do sada nitko nije radio. Kada se boje osvijetle infrared kamerom, one nestaju, a ostane samo crtež. Stvar je u pigmentu", pojašnjava autorica avangardni trenutak u slikarstvu na što se odlučila, kaže, zahvaljujući inovaciji supruga Vilka i svojih kćeri.
Slika o Vivaldiju, primjerice, prema slikaričinoj ideji, predstavlja crtež velikog buketa cvijeća iz kojega izlaze note dok ženski lik to gleda, no kad se osvijetli kamerom - vidi se Vivaldi koji piše i komponira. Za svakog promatrača ova slika i skrivena slika u paru - izaziva znatiželju. Ekskluzivnost viđenog jednostavno objašnjava inicijator infrareda u slikarstvu, dr.sc. Vilko Žiljak.
„Sve funkcionira uz pomoć obične nadzorne infrared kamere (kojih danas ima gotovo koliko i stanovnika) koja je priključena na mali televizor, ili uz pomoć posebnog fotoaparata, naočala, koje vide infrared, jer naše oči ne vide dalje od kolornog dijela. Svaka materija ima svoje odzive i apsorpciju svjetla u drugim valnim dužinama. Tako primjerice kosti gledamo rendgenskim zrakama, što je svima poznato. A infracrvene zrake možemo koristiti za prikazivanje paralelne slike. Možemo napraviti boje koje su vidljive samo u jednom spektru, dok kompleksnost slike ovisi o umjetniku koji kaže - ja želim na nov način pokazati svoju intimu, primjerice erotiku koja baš nije za gledanje na zidu" pojašnjava profesor nove mogućnosti u slikarstvu s novom serijom bojila nazvanih „blizanci".
Korištenje „infrared painting"-a osim u slikarstvu sve je češće i u dizajnu, na platnima, maskirnoj uniformi… Dvoslika je inovacija 21. stoljeća izmišljena u Hrvatskoj, što supružnici Žiljak s ponosom naglašavaju. Za sada ih Nada Žiljak jedina radi u svijetu, izlagala je, veli, u Americi, po Europi, dalekom istoku.
„Svuda je velika znatiželja i svuda sam dobro primljena što potvrđuje i 80 pristiglih nagrada" kazala je slikarica apstrakcije dokazujući da klasično i multimedijalno može dati lijepi spoj tehnologije i stare umjetnosti.
"A umjetnici su, kako u popratnom katalogu", navodi likovna kritičarka Branka Hlevnjak, "ticala svijeta, oni svojim radom zrcale stvarnost, istodobno je kritiziraju i interpretiraju, žive s njom. Dvoslika je posljedica tehnološke ere, zrcalo sadašnjosti, ona je plod suradnje znanosti, tehnologije i umjetnosti. Infrared je izazov. Dvoslika rezultat toga izazova".
Dvostruka slika, može se vidjeti u Galeriji Ružić i kao svojevrsna slikarska instalacija, u kojoj je osim postavljenih slika i stalak s kamerom koji očitava „nevidljivu" sliku.
Slikarica Nada Žiljak, kroz protekla četiri desetljeća, izlagala je na osamdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu: Budimpešta, Kairo, Graz, Kiev, Pečuh, Pariz, Bratislava, London, Kuala Lumpur, Taipei, Pittsburgh… Njezine slike objavljene su u sedam monografija iz pera Đure Vanđure, Branke Hlevnjak i Dore Kinert Bučan.
Zanimljiva tehnika. Cijeli članak joj je posvećen. Možda nedostaje koja riječ više o motivima, ponešto o kompoziciji, slikarskom rukopisu, poetici, ugođaju, o filozofskom aspektu „duoslika“ Nade Žiljak (posebno u kontekstu postmodernističke odsutnosti vjere u apsolutne istine) dakle u kontekstu svih... Prikaži sveih onih pitanja od kojih je način predstavljanja, u ovom slučaju tehnika, tek jedno. Možda nešto reći i o filozofiji boja, dotaći se onoga po čemu boje i postoje – njihove fizike i bioloških datosti koje nas priječe bez pomagala vidjeti „sliku ispod slike“, ali ne priječe npr. pčele i neke druge životinje. Ostati samo na senzaciji, koja je očita i u medijskom smislu, bolje rečeno atrakciji, znači i opasnost za relativno kratak vijek trajanja – do nečije nove senzacije, odnosno atrakcije. Zato mislim kako slikarstvo Nade Žiljak, kao i svih drugih autora, ne treba promatrati samo iz jednog aspekta, već ga treba gledati u cjelini.