2332
Prikaza
0
Komentara
SLAVONSKI BROD - Još kao dječak postavio sam sebi cilj da jednog dana postanem svjetski prvak. Kada sam se prije godinu dana, nakon četverogodišnje stanke, vratio na tatami, osjetio sam kako je došlo vrijeme da pokušam ostvariti svoje snove. Uspio sam i presretan sam zbog toga - kaže Matej Lebo (26), član Kickboxing kluba Tigar Brod, koji je sa Svjetskog prvenstva u kik-boksu u Budimpešti u disciplini kick-light (do 84 kilograma) u Hrvatsku donio jedinu mušku zlatnu medalju.
U njegovoj kategoriji bilo je 17 boraca iz isto toliko zemalja, a Matej je na putu do finala svladao protivnike iz Švedske, Poljske i Mađarske. Na kraju ga je čekao Slovak Michael Stricik, kojeg je svladao s rezultatom 3:0 i tako zasjeo na tron.
Matej u nogama ima veliko iskustvo i više od 500 borbi. Naporno je radio, često i dva ili tri puta na dan i sve mu se to na kraju vratilo. Shvatio je kako je u sportu najvažnija stvar upornost. Šveđanin mu je bio najteži suparnik, stalno je razmišljao o tome kako se ne smije vratiti u Hrvatsku odmah nakon prve borbe. Međutim, to nije bio jedini problem.
- Do zadnjeg trenutka nisam znao hoću li uopće otići na Svjetsko prvenstvo. Trebalo je platiti put, smještaj u hotelu i kotizaciju, a novca niotkud. Srećom, uskočio je moj sponzor, zagrebačka građevinska tvrtka Sedra Consulting i koristim ovu priliku da im zahvalim. Pao mi je veliki kamen sa srca kad su mi pomogli.
Lebo je rođen u Uskoplju u srednjoj Bosni, odakle se u dobi od pet godina preselio u Benkovac. Odmalena su ga privlačili borilački sportovi, a najviše ga je fascinirao Bruce Lee. "Gutao" je njegove borbe i filmove. U Benkovcu je u to doba postojao kikboksački klub, upisao se i tako je sve počelo. S vremenom, stvari su se počele mijenjati i poster Brucea Leeja sa zida dječje sobe zamijenile su brojne medalje i pehari.
Trenirao je od 1999. do 2012., kada je upisao Kineziološki fakultet u Mostaru i četiri godine pauzirao. Lani se povezao s trenerom Goranom Ivezićem, koji ga je vratio u natjecateljski ritam i s kojim je počeo raditi u Slavonskom Brodu. Osvojio je državno prvenstvo, izborio ulazak u reprezentaciju. U međuvremenu je završio fakultet, položio sve ispite i trenutačno piše diplomski rad. U Mostaru je čak pokrenuo i klub borilačkih vještina, a kasnije je otvorio univerzalnu sportsku školu u Benkovcu i počeo raditi u teretani.
- Nikada se nisam okušao u nekom drugom sportu i nije mi žao. Za mene je oduvijek postojao samo kik-boks. Znam da mnogi misle da to zapravo i nije sport, da setu ljudi tuku i žele jedan drugome nanijeti zlo. To nije istina. Kikboksači uvijek su dobro pripremljeni i opremljeni i ozljeda je puno manje nego u nekim drugim sportovima poput rukometa i slično, gdje možeš doživjeti iznenadni udarac.
Matej je jednom prilikom ipak doživio težu ozljedu. Dogodilo se to 2011. godine na međunarodnom turniru u Makarskoj, gdje su mu već u prvoj borbi slomljene dvije metakarpalne kosti na šaci. Unatoč jakim bolovima, stisnuo je zube i nije odustajao, lako se borio samo lijevom rukom i nogama (inače je dešnjak), borbu je riješio u svoju korist, kao i iduće tri koje su ga čekale nakon toga i na kraju osvojio zlatnu medalju. Čak je proglašen za najboljeg borca tog natjecanja. Podvig dostojan divljenja! Tek sutradan prilikom snimanja u bolnici otkrio je da mu je ruka slomljena.
- Bolovi su bili toliko jaki da sam jedva navukao rukavice. Nisam se mogao ni braniti. Radije sam puštao da me udaraju u lice nego da se branim tom rukom. Morao sam se snalaziti s lijevom rukom i nogama kojima i inače dosta dobro radim. Trener mi je govorio da odustanem, ali nisam htio jer to nije moj stil. Nikada se ne želim predati, čak ni kada su protivnici jači od mene. Uvijek se borim do kraja pa što bude.
lako su mu dobro poznate Matejeve kvalitete, trener Goran Ivezić kaže kako nitko nije mogao očekivati da će njegov borac osvojiti baš zlato. Za tako nešto, kaže, mora se puno toga poklopiti, pa imati i dozu sreće, jer riječ je o sportu u kojem možeš biti najbolji i najpripremljeniji, ali učiniš li samo jedan krivi korak, to zna biti dovoljno da te izbaciiz kolosijeka.
- Matej je pravi sportaš, on živi sport. Radi s mladima, završava fakultet i usto ide na natjecanja. To nije isto kao netko tko radi u tvornici pa onda usput tu i tamo dođe u dvoranu i odradi neki trening. On je od malih nogu u tome, zna što želi i što može. U Budimpešti smo se borili s borcima iz svjetskih velesila koji u nogama imaju 50 ili 60 borbi godišnje, ali sve nam se posložilo i uspjeli smo - kaže Ivezić.
Kao i većini drugih kikboksača u Hrvatskoj, i Mateju je uzor Mirko Filipović. Nikada ga nije upoznao, čak nije imao ni priliku gledati ga uživo, ali nada se da će odraditi s njim pokoji trening i uz njegovu pomoć dodatno usavršiti nožnu tehniku, koja je i jednom i drugom najjača strana. Sada će se opet posvetiti treninzima od jutra do mraka, a uz kik-boks planira se okušati i u boksu. Očekuje ga i dalje naporan rad s polaznicima njegove univerzalne sportske škole, cilj mu je da što više mladih iz Zadarske županije preusmjeri u svoj klub i sport. Vjeruje kako će mu svjetska titula puno pomoći u budućoj karijeri jer Matej je kineziolog, radi u sportu, trenira djecu i odrasle i s ovim će uspjehom sigurno privući nove sljedbenike.