Ilustracija(Foto: FB)

Tko je kriv? Grad Slavonski Brod koji je među top deset gradova koji najviše izdvajaju za sport ili svi silni klubovi i sportske udruge koji niču kao gljive poslije kiše, a nikakvih rezultata nemaju?

SLAVONSKI Brod je ovih dana u žiži javnosti. Postajemo potencijalno žarište koronavirusa, ali o Slavonskom Brodu postoji i pozitivna priča. U njega se opet vraća nogomet. Samo 180 minuta dijeli Marsoniju od ulaska u Drugu Hrvatsku nogometnu ligu. Junaci iz Slavonskog Broda protiv Junaka iz Sinja.

Vrhunski sport danas je postao vrlo zahtjevna mentalna i fizička aktivnost koja konstantno pomiče granice mogućeg. U mnogim sportovima, bilo pojedinačnim ili ekipnim, naši sportaši sve više su prisutni. U nekima čak i dominiraju na globalnoj sportskoj sceni. Primjetno je da pobjeđuju ili su, u najmanju ruku, rame uz rame, s ekonomski i globalno jačim i većim sportskim silama i protivnicima. I kada gube od istih, gube muški. Ima nešto u toj sportskoj i surovoj genetici naših sportaša, genetici pobjednika, koja je utkana u iskonsku srž od davnina. 

Kroz stoljeća, u vječitoj borbi za dokazivanjem prema svakom vladaru ili tlačitelju, postajali smo vrsni ratnici koje su poželjeli mnogi veliki vojskovođe. Zato ne treba čuditi i previše biti iznenađen ako danas hrvatski čovjek pomiče granice mogućeg i u sportu. Ne treba zaboraviti da smo relativno siromašna i mala država u odnosu na ostale, ali smo se uspjeli upisati na svjetsku mapu sportskih velikana.

I najzaslužniji su oni koji svojim mukotrpnim radom, odricanjem i upornošću postižu zapažene rezultate. Često zaboravljeni od svih oblika vlasti. 

I Slavonski Brod je iznjedrio niz vrhunskih sportaša koji su s ponosom isticali ime svog grada. Sjetimo se samo naše zastave na Svjetskom prvenstvu u Rusiji koju je nosio Brođanin, Mario Mandžukić, s imenom svog rodnog grada, kada su milijuni ljudi imali priliku vidjeti, a poslije toga i potražiti na internetu Slavonski Brod. 

I sve je dobro kad politika svoje prste ne umiješa u sport. A znamo kako njihovi prsti i nisu baš nešto posebno čisti.

Svakodnevno smo svjedoci kako je vlast, odnosno, politika, zastupljena u mnogim bitnim segmentima društvene zajednice pa je tako prisutna i u svijetu sporta. Budući da je sport, općenito, vrlo raširen i globalno najvažniji društveni trend te je iznimno društveno utjecajan, jer okuplja brojne zaljubljenike, često smo svjedoci uplitanja politike u sport - od krovne Nogometne organizacije FIFA-e pa do onih lokalnih. 

Danas je sasvim normalno da se sportaši koriste u različite političke svrhe, odnosno, kao sredstvo pridobivanja masa u političkim kampanjama jer je sport odličan promotor. I to je legitimno i razumljivo. I dvojako interesno. Ali je li i moralno? Tko još mari za moral. 

Neosporno je da su Slavonija i Slavonski Brod veliki rasadnik sportskih talenata, ali i podneblje koje se jedva čeka riješiti svojih najboljih kćeri i sinova. 

U Slavoniji i Slavonskom Brodu, zbog nečijih interesa, svakim danom niče sve više sportskih klubova ili udruga, a sve manje kvalitete u njima. Tako danas imamo sportove u čije ime djeluje i nekoliko različitih klubova u Slavonskom Brodu, a niti jedan od njih ne postiže zapažene rezultate. Ovaj puta Marsonija ima priliku pokazati nešto drugačije.

Ljubitelji sporta u Slavonskom Brodu znaju što je sport, jer nije tako davno bilo kada su u naš grad dolazili i Hajduk, Dinamo, Rijeka.

I svima nam je dosta višegodišnje sportske monotonije, nekada prosječnosti, a danas ispodprosječnosti u odnosu na puno manje sredine koje su sportski dosta uspješnije. 

Svakako ne treba zanemariti i podatak da Grad Slavonski Brod izdvaja znatan dio proračuna za sport. Ali ako znamo koliko klubova i sportskih udruga djeluje u našem gradu, kada se izvrši preraspodjela gotovo četiri i pol milijuna kuna na sve njih, na kraju svi dobiju, posebice po vlastitim kriterijima - premalo. A tko je kriv za to? Grad Slavonski Brod koji je među top deset gradova koji najviše izdvajaju za sport ili svi silni klubovi i sportske udruge koji niču kao gljive polije kiše, a nikakvih rezultata nemaju. Nameće se pitanje, zašto svi najbolji talenti nisu okupljeni u jedan klub, bez obzira kako se zvao? I onda bi bio zagarantiran uspjeh. I onda Marsoniji ne bi pripalo par desetaka tisuća kuna na godinu od Grada Slavonskog Broda. I tada navijači ne bi plaćali ulaznicu stotinu kuna.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se provoditi i epidemiološke mjere na „Stadionu uz Savu." Je li sigurno, ako platimo ulaznicu stotinu kuna, da će nas nešto sačuvati na stadionu od koronavirusa, a - recimo - navijači u Petrinji koji će ulaznicu platiti tek trideset kuna, će biti izloženiji zarazi koronavirusom? Odgovor na ova pitanja dobit ćemo sutra (ili dok prođe vrijeme inkubacije).