Listopad 2017., prosvjed umirovljenika na slavonskobrodskom korzu(Foto: M.R./SBplus)Je li vas strah što ćete sutra i vi postati umirovljenici? - pitanje je koje se, samo od sebe, nameće kada se osvrnemo i pogledamo kako oni danas žive u Slavonskom Brodu.
NEKIDAN, čekajući u
redu za blagajnu u jednoj trgovini, baka ispred mene koja teško hoda,
povijena, a po izgledu bi se reklo i kako je dosta toga propatila u životu, držeći u ruci svjetiljku
pita blagajnicu koliko ona košta. Dok je blagajnica provjeravala cijenu svjetiljke,
baka nastavi pričati kako sama živi i ne može ostaviti upaljenu sijalicu
cijelu noć jer ne može to platiti pa joj treba svjetiljka kada ustane noću. Dok
je ona to ispričala, blagajnica reče da svjetiljka košta osam kuna. Simpatična starica
odgovori kako ima samo pet kuna. Kroz glavu mi prođe slika raskošnog života
političara i lopova i ove starice. Tada se sažalih, zamislih i zapitah: „Pa
Bože, gdje živimo?"
Prije tri desetljeća, prosječna mirovina bila je 78 posto prosječne plaće, početkom devedestih prošlog stoljeća 51 posto, a danas je 'pala' na 38 posto. Tome treba dodati da naše umirovljenike država tretira gore nego sve druge u državama bivše Jugoslavije. BiH isplaćuje svojim umirovljenicima 43,5 posto prosječne plaće, Kosovo 47 posto, Srbija 50 posto, Crna Gora 56 posto, Slovenija 60 posto i Sjeverna Makedonija 62 posto.
Drugoga dana, uzimajući potrebne namirnice, čujem jednu
stariju gospođu kako se obraća, pretpostavljam svome suprugu, riječima: „Ovo
nam je zadnjih pedeset kuna do mirovine, ne možemo to uzeti. Kroz glavu mi
prođe slika raskoši i blagostanja političara i lopova te, potom, ovog bračnog para. Tada se sažalih, zamislih i zapitah: „Pa Bože,
gdje mi živimo?"
Prolazeći ovih dana Korzom u prijepodnevnim satima, možemo
primijetiti velike gužve ispred Gradske blagajne. U redovima čekaju kako bi na
vrijeme platili troškove života. Mahom umirovljenici. I tako je obično svakog
mjeseca nakon što umirovljenici dobiju mirovine.
Čekajući u redu da predam plastične boce, vidim ispred sebe
uglavnom stare ljude, neki sa štakama, neki pogrbljeni. Trošne vestice i jakne
i obuća iz Punskih ratova. Izgleda da su se za ponižavajući „obrt" sakupljanja
boca specijalizirali starci. Srećemo ih svaki dan kako dugim štapovima premeću smeće
u kantama i traže što mogu uzeti za pedeset lipa.
Pišući o starosti, glasoviti pisac Mark Twain, jedan od
najvećih humorista u svjetskoj književnosti, napisao je: „Bore na licu jedino
pokazuju gdje je nekada osmijeh bio." Dobri Twain kao da je barem malo udahnuo
ovog našeg hrvatskog zraka i osjetio kako jadno žive stari ljudi,
umirovljenici koji su cijeli život pošteno i s mukom radili, da bi danas
dobivali crkavicu od koje ne žive, nego životare.
I dok umirovljenici iz razvijenih i uređenih zemalja
Europske unije, u kojoj smo i sami, putuju diljem svijeta, jer im je ponekad i
jeftinije drugdje nego kod kuće, naši možda mogu dohvatiti kakvu-takvu sliku tek
na malim ekranima, uz uvjet da plate pristojbu nacionalnoj televiziji. Možda nekome
zvuči kao crni humor, ali, nažalost, to je samo istina.
Oni su danas umirovljenici, sutra ćemo biti mi. Imamo li strah od toga?
A što tek možemo očekivati sutra, kada današnji radnici dočekaju
mirovinu - kakva će tek tada biti? Hoće li biti uopće boca koje ćemo i mi sakupljati?
A oni iz vrha možda se tada odluče prodati jedan naš otok kako bi namirili za
mirovine. Jer vidimo kako iz godine u godinu pada standard hrvatskih umirovljenika. To je konstanta i ne
zaustavlja se. Prije tri desetljeća, prosječna mirovina bila je 78 posto prosječne
plaće, početkom devedestih prošlog stoljeća 51 posto, a danas je 'pala' na 38
posto. Tome treba dodati da naše umirovljenike država tretira gore nego sve
druge u državama bivše Jugoslavije. BiH isplaćuje svojim umirovljenicima 43,5
posto prosječne plaće, Kosovo 47 posto, Srbija 50 posto, Crna Gora 56 posto,
Slovenija 60 posto i Sjeverna Makedonija 62 posto.
Tek u predizborno vrijeme, oni gore, s vrha, sjete se
umirovljenika. Ali umirovljenici nikako da shvate da su samo reklama. A tipični
glasači onih koju su donijeli ovakve zakone, upravo su umirovljenici. Statistika
kaže da čak trećina podrške za naše dvije najveće stranke dolazi od građana iz
dobne skupine starosti sedamdeset i više godina.
I doista, sramotno je živjeti u svijetu gledajući staricu
koja kupuje svjetiljku, sramotno je živjeti gledajući bračni par koji troši
zadnjih pedeset kuna. Država je onoliko dobra koliko je dobro njezinom
najsiromašnijem građaninu. S jedne strane imamo milijarde pronevjerenog novca, a s
druge strane umirovljenike koji jedva preživljavaju.