Ilustracija(Foto: KATHY WILLENS/AP/www.wvxu.org)
Popuštanje mjera mnogi su građani doživjeli kao validaciju vlastitog negiranja stvarnosti i izbjegavanja suočavanja s činjenicama. Mentalni refleks, nastao jer su stvarnost i činjenice potpuno van živućeg iskustvenog spektra i pojedinca i kolektiva, doveo je do abdikacije od pameti i inzistiranja da se po svaku cijenu vrati stara normalnost.
U Brodsko-posavskoj županiji, broj zaraženih veći je nego na
početku pandemije. Što je uzrok tomu - loše mjere, nedisciplina stanovništva,
jačina virusa ili nešto sasvim deseto?
Stara poslovica kaže kako pametan čovjek uči na tuđim, a
glup na vlastitim greškama. Iako, na prvo slušanje, ova poslovica zvuči pomalo
grubo, činjenica je da ona na problem gleda s pozitivne strane jer kao krajnji
rezultat ipak podrazumijeva da se nešto naučilo, makar i na teži način. No,
problem je što mnoge vrste grešaka imaju tako ozbiljne, fatalne i konačne
posljedice da je izvlačenje bilo kakve pouke moguće samo na primjerima onih
nesretnijih koji su ih počinili i 'nestali'. To nije slučaj samo s pojedincima,
nego i čitavim društvima. Odnos jednog društva i kolektiva spram pandemije
opasnog i smrtonosnog virusa kakav je SARS-CoV-2 svrstava se upravo u takve
vrste dilema jer, iako virus nije i ne može biti koban za čitavu zajednicu, on
to svakako je i može biti za njene članove, mnogobrojne pojedince koji mogu
platiti ultimativnu cijenu pogrešnog odnosa kolektiva. Za takve individue neće biti nikakve pouke
jer će oni životom platiti greške zajednice kojoj pripadaju. Upravo se na
takvom pitanju može ocijeniti je li neko društvo tek „splav očajnika”, bezumno
krdo, obični skup individua u kojem se svaka od njih brine isključivo za sebe i
svoj konformizam ili je nešto više od matematičke sume pojedinaca, jedinstveni
organizam koji cijeni život i zdravlje svakog svog člana i koji adekvatno
reagira kada je ugrožen. Nažalost, naš dosadašnji odnos spram epidemije virusa
korona ne prikazuje ovo društvo u najboljem svjetlu, barem ne u ovom
"drugom poluvremenu” borbe protiv virusa.
Pravovremena reakcija nadležnih organa, društvena
odgovornost koju je većina građana pokazala, ali i izuzetno sretne okolnosti
prilikom početka pandemije istovremeno su, osim pozitivnih rezultata koji su se
ogledali u malom broju oboljelih, a naročito preminulih građana, proizveli i neke
neželjene nuspojave. Naše društvo postalo je žrtvom „vlastitog uspjeha" jer je
uspješno kontrolirani i relativno blagi tok pandemije doveo do toga da
zabrinjavajuće veliki broj građana zaključi kako SARS-CoV-2 nije nešto zbog
čega bismo uopće trebali, pogotovo na duži period, mijenjati svoje ustaljene
navike i ponašanje.
Tragično, ali upravo je uspjeh epidemioloških mjera
prevencije mnoge građane potaknuo da zaključe kako su takve mjere, iako u
suštini spasonosne, ustvari bile potpuno nepotrebne, tako da se kontinuiranim
opadanjem broja zaraženih počeo stvarati pritisak na vlasti da ih potpuno
ukinu. U tome su naročito bili glasni oni koji su imali politički ili ekonomski
interes u što bržem prestanku epidemioloških mjera i koji su doslovno bili
spremni riskirati zdravlje čitavog kolektiva zbog svojih partikularnih
interesa. Nakon što su nadležne institucije popustile pod takvim pritiskom,
ogroman broj građana vratio se ne samo dotadašnjem načinu života već se čak
počeo, u kontekstu prenošenja virusa, ponašati mnogo rizičnije. Popuštanje
mjera mnogi su građani doživjeli kao validaciju vlastitog negiranja stvarnosti
i izbjegavanja suočavanja s činjenicama. Mentalni refleks, nastao jer su
stvarnost i činjenice potpuno van živućeg iskustvenog spektra i pojedinca i
kolektiva, doveo je do abdikacije od pameti i inzistiranja da se po svaku
cijenu vrati stara normalnost. Nažalost, vrlo brzo osjetile su se posljedice
takvog minimiziranja opasnosti od virusa i uvjerenja da bilo kakva ozbiljna
zdravstvena kriza ili ne postoji ili je prošla.
Iz svega navedenog postaje jasno kako je ponovno uvođenje
epidemioloških mjera prevencije jedini način da izbjegnemo kolektivnu tragediju
do koje bi doveo eksponencijalni rast broja zaraženih (posebno posljedični slom
zdravstvenog sistema). Te mjere ne moraju biti ni sveobuhvatne niti drastične
kao što su bile na početku pandemije jer već danas znamo više o virusu, nego
što smo tada znali. No, određenih mjera mora biti jer se ne smije dopustiti
nesmetano širenje virusa među stanovništvom. Morale bi se uvesti ponovne
zabrane bilo kakvih većih okupljanja, kao i zakonski sankcionirati i novčano
kazniti sve one koji odbijaju nositi maske. Već postoje studije koje pokazuju kako
korištenje maski drastično smanjuje rast broja zaraženih, naročito ako ih svi
nose – i oni koji nisu zaraženi, ali i oni koji to jesu, naročito one osobe
koje se svrstavaju među predsimptomatske slučajeve.
Jesmo li pametno naučili nešto ili glupo ponavljamo tuđe greške?