Ilustracija(Foto: KATHY WILLENS/AP/www.wvxu.org)

Popuštanje mjera mnogi su građani doživjeli kao validaciju vlastitog negiranja stvarnosti i izbjegavanja suočavanja s činjenicama. Mentalni refleks, nastao jer su stvarnost i činjenice potpuno van živućeg iskustvenog spektra i pojedinca i kolektiva, doveo je do abdikacije od pameti i inzistiranja da se po svaku cijenu vrati stara normalnost.

U Brodsko-posavskoj županiji, broj zaraženih veći je nego na početku pandemije. Što je uzrok tomu - loše mjere, nedisciplina stanovništva, jačina virusa ili nešto sasvim deseto?

Stara poslovica kaže kako pametan čovjek uči na tuđim, a glup na vlastitim greškama. Iako, na prvo slušanje, ova poslovica zvuči pomalo grubo, činjenica je da ona na problem gleda s pozitivne strane jer kao krajnji rezultat ipak podrazumijeva da se nešto naučilo, makar i na teži način. No, problem je što mnoge vrste grešaka imaju tako ozbiljne, fatalne i konačne posljedice da je izvlačenje bilo kakve pouke moguće samo na primjerima onih nesretnijih koji su ih počinili i 'nestali'. To nije slučaj samo s pojedincima, nego i čitavim društvima. Odnos jednog društva i kolektiva spram pandemije opasnog i smrtonosnog virusa kakav je SARS-CoV-2 svrstava se upravo u takve vrste dilema jer, iako virus nije i ne može biti koban za čitavu zajednicu, on to svakako je i može biti za njene članove, mnogobrojne pojedince koji mogu platiti ultimativnu cijenu pogrešnog odnosa kolektiva.  Za takve individue neće biti nikakve pouke jer će oni životom platiti greške zajednice kojoj pripadaju. Upravo se na takvom pitanju može ocijeniti je li neko društvo tek „splav očajnika”, bezumno krdo, obični skup individua u kojem se svaka od njih brine isključivo za sebe i svoj konformizam ili je nešto više od matematičke sume pojedinaca, jedinstveni organizam koji cijeni život i zdravlje svakog svog člana i koji adekvatno reagira kada je ugrožen. Nažalost, naš dosadašnji odnos spram epidemije virusa korona ne prikazuje ovo društvo u najboljem svjetlu, barem ne u ovom "drugom poluvremenu” borbe protiv virusa.

Pravovremena reakcija nadležnih organa, društvena odgovornost koju je većina građana pokazala, ali i izuzetno sretne okolnosti prilikom početka pandemije istovremeno su, osim pozitivnih rezultata koji su se ogledali u malom broju oboljelih, a naročito preminulih građana, proizveli i neke neželjene nuspojave. Naše društvo postalo je žrtvom „vlastitog uspjeha" jer je uspješno kontrolirani i relativno blagi tok pandemije doveo do toga da zabrinjavajuće veliki broj građana zaključi kako SARS-CoV-2 nije nešto zbog čega bismo uopće trebali, pogotovo na duži period, mijenjati svoje ustaljene navike i ponašanje.

Tragično, ali upravo je uspjeh epidemioloških mjera prevencije mnoge građane potaknuo da zaključe kako su takve mjere, iako u suštini spasonosne, ustvari bile potpuno nepotrebne, tako da se kontinuiranim opadanjem broja zaraženih počeo stvarati pritisak na vlasti da ih potpuno ukinu. U tome su naročito bili glasni oni koji su imali politički ili ekonomski interes u što bržem prestanku epidemioloških mjera i koji su doslovno bili spremni riskirati zdravlje čitavog kolektiva zbog svojih partikularnih interesa. Nakon što su nadležne institucije popustile pod takvim pritiskom, ogroman broj građana vratio se ne samo dotadašnjem načinu života već se čak počeo, u kontekstu prenošenja virusa, ponašati mnogo rizičnije. Popuštanje mjera mnogi su građani doživjeli kao validaciju vlastitog negiranja stvarnosti i izbjegavanja suočavanja s činjenicama. Mentalni refleks, nastao jer su stvarnost i činjenice potpuno van živućeg iskustvenog spektra i pojedinca i kolektiva, doveo je do abdikacije od pameti i inzistiranja da se po svaku cijenu vrati stara normalnost. Nažalost, vrlo brzo osjetile su se posljedice takvog minimiziranja opasnosti od virusa i uvjerenja da bilo kakva ozbiljna zdravstvena kriza ili ne postoji ili je prošla.

Iz svega navedenog postaje jasno kako je ponovno uvođenje epidemioloških mjera prevencije jedini način da izbjegnemo kolektivnu tragediju do koje bi doveo eksponencijalni rast broja zaraženih (posebno posljedični slom zdravstvenog sistema). Te mjere ne moraju biti ni sveobuhvatne niti drastične kao što su bile na početku pandemije jer već danas znamo više o virusu, nego što smo tada znali. No, određenih mjera mora biti jer se ne smije dopustiti nesmetano širenje virusa među stanovništvom. Morale bi se uvesti ponovne zabrane bilo kakvih većih okupljanja, kao i zakonski sankcionirati i novčano kazniti sve one koji odbijaju nositi maske. Već postoje studije koje pokazuju kako korištenje maski drastično smanjuje rast broja zaraženih, naročito ako ih svi nose – i oni koji nisu zaraženi, ali i oni koji to jesu, naročito one osobe koje se svrstavaju među predsimptomatske slučajeve.

Jesmo li pametno naučili nešto ili glupo ponavljamo tuđe greške?