Jelena Božić u zagrljaju svoje unuke(Foto: SBplus)Životna svakodnevica nerijetko postaje kolotečina u kojoj smo usmjereni na vlastite potrebe. No, možda današnji dan to promijeni.
„JA sam s tobom u sve dane" -
poruka je koju je papa Franjo poslao povodom prvog Svjetskog dana baka,
djedova i starijih osoba. Od danas, taj će se dan obilježavati svake godine, posljednje nedjelje u srpnju.
Iza svih nas teško je
razdoblje, a posebno je teško ono bilo starima, bolesnima i nemoćnima koje je
koronavirus odvojio od njihovih najmilijih. Ništa lakše nije bilo ni onima koji
se od svojih starih i voljenih nisu smjeli oprostiti uživo te nastavljaju
živjeti sa spoznajom da su oni 'otišli' sami, okruženi eventualno nepoznatim
osobama i zdravstvenim osobljem.
Ima li, stoga, veće motivacije od
te da baš sada počnemo slaviti prisutnost dragih i starijih ljudi u našim
životima, da se podsjetimo koliko nam znače i vrijede.
Tražeći sugovornika za današnji
dan, u mom slučaju nije bilo potrebno puno razmišljati. Vrlo brzo odluka je
pala baš na moju baku. Osmero djece, s kojima je već tri desetljeća bez
supruga, 28-ero unučadi, devetero praunučadi - tek su brojčani pokazatelji veličine,
vrijednosti i bogatstva njezina života koji je, rekli bi neki, već u zalasku,
ali iza kojeg je ostalo puno. Toliko toga još ona može pružiti svima koji je
okružuju, a odavno je došlo vrijeme da svi mi njoj pružimo barem upola
toliko.
I dok će drugima Jelena Božić iz Ruščice danas biti tek
obična 85-godišnjakinja, za mene će uvijek biti osoba s kojom sam prvi put
izmolila Očenaš, ona s kojom sam napravila prve domaće rezance, netko komu nije
bilo teško praviti mi kasne večere i kod koga su dani, zbog ispunjenosti i
sadržajnosti, uvijek trajali duže. Njezine su banane, kupljene od skromne
mirovine, uvijek vrijedile više od drugih poklona, a vrijedne i čvrste ruke
predstavljale su vodilju kroz život.
U kući punoj djece i poslova
koje je trebalo obaviti, a čija je sva četiri stupa prerano morala početi
nositi sama, za nas joj ništa nije bilo teško napraviti, a grubih riječi, kamoli
udaraca, nikad nije bilo.
Imati baku na selu za gradsku
je djecu bila privilegija. U nama je uvijek tinjala nada da ćemo jednoga dana
živjeti baš s bakom koja nam je dopuštala gotovo sve i pružala nam maksimalnu
slobodu, ne ljuteći se što smo se ponekad iz vana vraćali prekasno ili što nas
satima nije mogla pronaći.
Danas je njezina kuća daleko
praznija, malotko u svakodnevici pronalazi vremena za nju i njezine staračke
boljke. Zaboravili smo pomalo što je sve činila za nas, puštamo druge stvari da
nam budu bitnije, preče od nje.
Zbog vlastitog osjećaja da nam
više nije potrebna i ona polako kopni, kao da je svoju misiju i zadaću na ovom
svijetu ispunila. Takav je životni ciklus i tako to valjda mora biti. No, zato
su tu dani poput ovog da nas podsjete na one koji su za nas dali sve.
Danas mi baka više ne može
ispeći domaće lepinje u krušnoj peći, ali toliko mi ih je u životu napekla da
taj miris iz djetinjstva sigurno neće tako lako napustiti moje sjećanje i
osjetila. Danas ona ne razumije sve što joj govorim i ne podržava neke moje
životne odluke, ali onda kada je trebalo, čuvala mi je leđa i usmjeravala u
njih sve vjetrove svijeta. Danas zaboravlja stvari koje su meni bitne, ali ona
je ta koja me je naučila najbitnijim životnim vrijednostima.
Neki od nas, također će
doživjeti deveto desetljeće života i tek tada ćemo se možda sjetiti naših
starih, svega što im nismo znali ili željeli pružiti.
Stoga ih zagrlite danas.
Govorite im koliko vam znače. Volite svoje bake i djedove dok ih još imate. Čak
i onda kada oni za vas više ne budu mogli učiniti ništa, čak i onda kada vam
postanu dosadni i naporni, čak i onda kada u svojoj bolesti promijene narav ili
ponašanje, čak i onda kada to, naizgled, prestanu biti oni. Jer dio sebe oni su
izgubili stvarajući nas.