Nema održivog vrhunskog kolektivnog sporta bez prethodnog razvoja gospodarstva koje će - zbog interesa pojedine tvrtke, a ne empatije njezina vlasnika - ulagati u tu vrstu industrije.
- Što ćeš večerati - kruh
ili mlijeko? - nakon cjelodnevnog rada na baušteli pita gazda građevinske tvrtke
pomoćnog radnika Matu.
- Udrobljeno šefe - reče Mata.
Ako netko misli kako je u
pitanju bio Mujo, nek' mu dude. Mata, Mujo ili neki drugi siromah, potpuno je
nevažno, jer u pitanju nisu njihova različita imena nego ista želja - imati 'i
ovce i novce'.
U hrvatskom državotvornom intermecu između pokojnog socijalizma i u pelene uneređenog kapitalizma, nije moguće financirati masovni i elitni sport - istodobno - iz iste sirotinjske društvene kase.
Na toj matrici, tijekom nedjeljne
prijepodnevne obredne kave u jednom od najposjećenijih brodskih kafića, pitam
trojicu Brođana: Jeste li za elitni ili masovni sport? Nakon jednosatne,
konstruktivne, birtaške, rasprave zaključujem kako bi oni jedno i drugo.
Voljeli bi da sva djeca imaju jednake šanse za bavljenje nekim od sportova i,
na taj način, da im se razvija 'zdrav duha u zdravom tijelu' ali bi, istodobno,
voljeli nedjeljom na 'tekmi' gledati 'Marsu' s nekim od prvoligaša. Makar
hrvatskih. A, 'progutali' bi i košarku, kad bi vrhunska bila. Dakle, oni bi k'o
Mata i/ili Mujo: 'Udrobljeno', odnosno 'I ovce i novce'.
- I tata bi sine -, da je
kojim slučajem te zaključke mogao čuti, kazao bi brodski gradonačelnik Mirko Duspara citirajući legendarnog Pavla
Vujisića koji je tu antologijsku
uzrečicu izgovorio u filmu Slobodana
Šijana: 'Ko to tamo peva', snimljenu za vrijeme 'mračnog' doba socijalizma 1980.
godine.
Al' 'neće
da može', kazala bi onodobna braća s istoka, Srbijanci. U hrvatskom
državotvornom intermecu između pokojnog socijalizma i u pelene uneređenog
kapitalizma, nije moguće financirati masovni i elitni sport - istodobno - iz
iste sirotinjske društvene kase.
Nije moguće iz dva
razloga. Prvo, zajednica nije dovoljno bogata da bi, u isto vrijeme, iz proračuna
financirala masovni i elitni sport i drugo, većina hrvatskog gospodarstva nije na
razini profitabilnosti koja bi im omogućila 'sponzoriranje' elitnih klubova.
Kao što bez oglašivača nije moguće financirati medije prodajom njihova sadržaja krajnjim
konzumentima, tako niti vrhunski sport nije moguće financirati, tek, prodajom
ulaznica i mogućih TV prava.
Na primjer, svaki veliki nogometni
klub na svijetu u vlasništvu je velikih trgovačkih društava, ili velikih kriminalaca.
Ako oboje nisu isti subjekt. Ne postoji velik sportski klub kojeg financira
grad i/ili država - ako je registriran u demokratskoj, a ne totalitarnoj
zemlji.
Uhodan je to poredak
stvari. Nema poznavatelja prilika u sportskom biznisu - jer profesionalni sport
jest biznis i to velik - kojem nije poznato funkcioniranje te gospodarske grane
u Hrvatskoj i svijetu.
Unatoč tim notornim
činjenicama, velik broj Brođana i susjeda im, psuju Dusparu jer ne omogućuje niti
onu razinu 'vina, kruha i igara' koju su osiguravali drug Tito i njegov samoupravni socijalizam. A to da su ga sami srušili –
samoupravni socijalizam – zaboravljaju. A to da je kapitalizam čovjeku imanentniji
društveni poredak od socijalizma – jer počiva na poticanom i (ne)kontroliranom
egoizmu – zaboravljaju. A to da smo mi Hrvati, zasad, tek 'mali od kužine'
kapitalističkog svijeta – zaboravljaju.
Uglavnom, rado bismo zadržali
samoupravna socijalistička prava u kapitalističkom poretku, a to je nemoguće.
Tek HSLS pokušao je prodati drveno željezo, svoj 'socijal-liberal', a kako je
prošao – zna se.
Na temelju (i) ove birtaške
znanstvene rasprave te zasad poznatih činjenica, moguće je zaključiti
opravdanost pravca razvoja sporta u Slavonskom Brodu koju provodi aktualna
Gradska uprava, uglavnom, temeljem strategije koju su utemeljili bivši gradonačelnik Vladimir Jerković i aktualni Mirko
Duspara, a koja bi se mogla svesti na nekoliko (ne)realiziranih uporišnih
točaka.
Prvo. Prema tehnički visokim
standardima, a na financijski maksimalno mogućoj razini, izgraditi neophodnu
infrastrukturu koja će biti, primarno, u funkciji tjelesnog odgoja djece i
mladih. Dakle, primarno u funkciji masovnog, a ne elitnog sporta.
Drugo. U proračunu Grada
osigurati maksimalno moguć iznos sredstava za tekuće potrebe aktivnih sportskih
klubova.
Treće. Principijelno, odvojiti
politiku od sporta na način da o kriterijima - temeljem kojih će biti raspoređivana
sredstva za rad sportskih klubova – odlučuje isključivo Zajednica sportskih udruga Slavonskog Broda, a dobivena sredstva od Grada, temeljem svojih načelnih
sportskih, a ne političkih partikularnih kriterija, sama i distribuira
sportskim udrugama te nadzire je li njihovo ukupno materijalno i financijsko poslovanje sukladno politici Zajednice i pozitivnim zakonskim propisima.
Četvrto. Putem Ustanove za
gospodarenje sportskim objektima osigurati tekuće i investicijsko održavanje sportskih
objekata, a putem Zajednice sportskih udruga osigurati financiranje tzv. hladnog pogona sportskih
udruga: režijske troškove (struja, voda, grijanje, telefon i dr.), prijevoz na
natjecanja, trenere mlađih uzrasta i sl.
Peto. Ne sprečavati razvoj
profesionalnog sporta u Gradu, dapače, poticati ga na način kojim se potiče
razvoj sličnih gospodarskih grana.
Nakon blic provjere trenutnog
stanja duha u brodskom sportu kod onih koji se tom oblašću cijeli život bave
i/ili obnašaju značajne sportske funkcije u Gradu, moglo bi se kazati kako su
zadovoljni njegovim pravcima razvoja, ali ne i natjecateljskim dosezima. Pogotovo ne u kolektivnim sportovima
kao što su nogomet i košarka. Pritom, svi odreda ističu kako u toj oblasti neće
biti ozbiljnijeg napretka bez gospodarskog rasta zemlje u cjelini.
Kao da svi vjeruju Karlu (prezime mu znate) koji u svojim
djelima tvrdi kako je „razvoj gospodarskih odnosa preduvjet razvoju društvenih.