Koliko bi bijedno bilo kad bi neki od sudaca pretendenata na Pavelićevu fotelju svoju ambiciju temeljio tek na njegovu mogućem moralno-pravnom posrnuću i potpori zaplotnjačkih političko-pravosudnih kadrovskih lobija, toliko je bijedno Obradovićevo lešinarenje na Puljašićevom poskliznuću zbog njegova odabira suradnika i metoda rada.

AKO u svemogući Google ukucate riječ 'lešinari' on će vam izbaciti 39 sličnih izraza ili sinonima u rasponu od 82 do 65-postotne istovjetnosti. Na vrhu je riječ 'strvinar', a za potrebe ovog priloga izdvajam neke od upotrebljivijih: kokošari, lešinari, smradovi, jebivjetri, klošari, šupci, beskičmenjaci, štakori, ljigavci, zlotvori, govnari, foteljaši, bukači, novinarčići, hohštapleri, jadnici, paraziti, dušebrižnici, gadovi, bijednici, trolovi, probisvijeti, grabežljivci, smutljivci, lupeži, politikanti.

Za razliku od onih koji misle kako su lešinari odvratni zbog toga što jedu leševe i tvrde kako bi svijet bez njih bio ljepši, postoji bezbroj znanstvenika, institucija, ustanova, udruga… čija misija je ukazivanje na njihovu svrhovitost i dobrobit. Na otoku Cresu, recimo, nalazi se Centar za oporavak bjeloglavih supova, a zaštićeni su Zakonom o zaštiti prirode.

Dapače, te ptice imaju izuzetno važnu ulogu u kontroli biološkog otpada, što dovodi do činjenice da je svijet, ustvari, s njima bolji. Međutim, ono zbog čega su te ptice ljudima uglavnom odvratne jest načina njihove ishrane, što je prilično ružan prizor. Lešinari vrlo rijetko jedu ostatke tijela uginule životinje, nego nabijaju glavu duboko u tijelo i jedu ostatke hrane iz organizma životinje.

Zanimljivo je da su lešinari tihi dok nadlijeću žrtvu, a veoma glasni kada se spuste i vode međusobnu borbu oko plijena.

Međutim, do kakvih posljedica može doći kad lešinari nestanu bilo je vidljivo u Indiji između 1992. i 2007. godine. Naime, u toj zemlji stanovnici su stoku hranili lijekom 'Diklofenak' koji je otrovao 99.9 posto tamošnjih lešinara, što je uzrokovalo gomilanje trupala mrtvih životinja.

To je predstavljalo veliki rizik za ljude, jer su se na taj način razvijale smrtonosne bolesti kao što su antraks, a i voda je bila zagađena. Istodobno, veliki broj lešina uzrokovao je i rast bjesnila kod divljih pasa, što se također odrazilo na ljude.

- Lešinari su kontrolori biološkog otpada i bez njih na ovom svijetu posljedice bi bile znatno strašnije da ih nema - kaže čuvar u londonskom zoo-vrtu Mark Haben i zaključuje kako su te ptice - potrebnije nego što to ljudi prepoznaju.

Toliko o korisnim lešinarima u prirodi. A sad o nekorisnima, u politici.

Dakle, postojanje strvinara u prirodi korisno je (i) čovjeku, zbog čega ih treba štititi. U ljudskim zajednicama, pak, politički lešinari višestruko su štetni paraziti. Naime, oni ne samo da nemaju dovoljno hrabrosti za pravovremenu i argumentiranu borbu protiv programsko i/ili djelatno kriminalnih političkih životinja, nego nemaju niti dovoljno pameti da se vlastitim projektima, programima i ljudima nametnu u zajednici kao alternativa postojećem stanju stvari.

U nedostatku hrabrosti da se javno bore protiv političkih kriminalaca i u nedostatku suvislog programa, lešinari se okreću 'plijenu' kojeg im je omogućio netko drugi. Uglavnom novinari, a rijetko i hrvatsko pravosuđe.

Eklatantan primjer je šef požeškoslavonskog SDP-a, Mitar Obradović koji, umjesto da permanentno zajednici nudi vlastiti, a javno poznat, politički program i ljude s kojima ga namjerava oživotvoriti, on lešinari predstavljajući to kao svoj politički projekt, a sebe kao kadrovsku alternativu Darku Puljašiću.

U vremenu od kada je došao na čelo Partije Obradović se, primarno, bavi svojom nominacijom za požeškog gradonačelnika i kriminalizacijom HDZ-ove gradske uprave, za čije se položaje bori.

Političar kojem je kriminalizacija protivnika jedini politički program i sam je suspektan jer, s jedne strane, tuđim rezultatima rada koristi se kao da su njegovi, a s druge strane, nema suvisla alternativna rješenja za unapređenje rada i življenja u gradu kojim želi upravljati, niti suradnike s referencama koje bi bile garancija zakonite i stručne realizacije tih programa.

To što je netko loš ne znači da je dobar onaj koji u nj upire prstom

To da nitko ne smije zloupotrebljavati svoj položaj i ovlasti u zajednici valjda je notorno. To da one koji pređu Rubikon progone represivna državna tijela i pravosuđe, a ne političari, također je znano. A kad se netko „ne drži zakona kao pijan plota", kao što se, izgleda, nisu držali požeški gradonačelnik Darko Puljašić i njegov zamjenik Mario Pilon, tijekom obavljanja nekih javnih poslova, to ne znači da im kadrovska alternativa trebaju biti najglasniji politički lešinari koji parazitiraju na novinarskim uradcima.

To što će, vjerojatno, HDZ politički eliminirati Puljašića i Pilona - moguće raspuštanjem Gradskog odbora HDZ-a i imenovanjem povjerenika koji će imati zadaću programski i kadrovski restrukturirati tamošnji ogranak stranke kako bi u lokalne izbore ušli čisti - ne znači da su Mitar Obradović i 'njegovo društvo u ćošku' dobra alternativa. Dapače, onaj političar koji se bavi isključivo kriminaliziranjem protivnika, otvoreno priznaje kako je programsko-politička ništarija. Dakle da je političko nitko i ništa. Da ne nudi ništa svoje, a što u zajednici već ima stečene i poznate stručne, odnosno, moralne reference.

Na primjer, koje su stručne i moralne reference Mitra Obradovića da bi baš on trebao sjesti u fotelju uskoro detroniziranog Darka Puljašića? Čime se to Mitar Obradović dokazao u društvu kao lider koji zajednicu može voditi u prosperitetniju budućnost. Dapače, njegove političke reference su takve da služe kao primjer zla, a ne dobra.

Podsjećam, zahvaljujući moći i volji Zdravka Ronka - svojevremenog političkog autoriteta za Požešku dolinu i Grad Požegu u njoj - a ne njegovoj stručnosti i političkoj pameti, Mitar Obradović je bio: prvi pomoćnik direktora Tekije, ravnatelj Porezne uprave u Požegi, ravnatelj Doma Zdravlja, direktor FINA-e, a kako su mu suradnici zauzimali položaje i funkcije u društvu pisao sam OVDJE.

Dakle, to što je netko loš ne znači da je dobar onaj koji u nj upire prstom. Recimo, to što je novinar Drago Hedl javno tvrdio kako je predsjednik Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Vedran Pavelić, na suspektan način stekao stan od sto metara četvornih (plativši ga tek osam tisuća kuna), ne znači da Pavelića, u slučaju njegove smjene, samo zbog toga može zamijeniti kolega Pavo Garić. Dapače, jedino Garićeve reference u struci i moralni kredibilitet u društvu bili bi njegova referenca za funkciju predsjednika Općinskog suda.

Koliko bi bijedno bilo kad bi neki od sudaca pretendenata na Pavelićevu fotelju svoju ambiciju temeljio tek na njegovu mogućem moralno-pravnom posrnuću i potpori zaplotnjačkih političko-pravosudnih kadrovskih lobija, toliko je bijedno Obradovićevo lešinarenje na Puljašićevom poskliznuću zbog njegova odabira suradnika i metoda rada.

Obradovićeve vrline trebaju biti referenca za njegovo ustoličenje u požešku gradonačelničku fotelju, a ne Puljašićeve mane. Ako Obradović vrlina nema, uzalud mu upiranje prstom u Puljašićeve propuste. Gradonačelnik biti neće, ako je pameti u požeških birača. A birači su, uglavnom, pametniji od njihovih političara.