Postupi li tako, Peđa Grbin će postati ono što Bernardić nije bio - vođa. A kamo će taj i takav lider odvesti Partiju i, moguće, zemlju - ostaje vidjeti.
„Ne želim 18 saborskih
zastupnika SDP-a izbaciti iz stranke, ali i to je na stolu", nedavno je
novinarima kazao aktualni predsjednik SDP-a Peđa Grbin i na taj način potvrdio kako nije tek kvalificiran i
radin pravnik, nego i rigidan autokrat željan liderske
moći po svaku cijenu. Naime, nakon
što je, iz personalnih, a ne programsko-statutarnih razloga, iz stranke
isključio četiri saborska zastupnika jer se nisu željeli pokoriti njemu osobno -
Grbin ih sad želi isključiti i iz saborskog Kluba zastupnika, ali ne može jer nema
većinu u tom tijelu.
Budući da je postao neprikosnoveni vođa, Račan je Partijom upravljao kao dirigent orkestrom koji svira prigodno i to po tuđim notama, a ne dosljedno i sukladno svima poznatoj vlastitoj partituri. Za te potrebe regrutirano je i odgovarajuće članstvo.
Zbog
toga, prinuđen je na obilazni put te neposlušnoj većini pokušati presuditi na
Glavnom odboru stranke. A hoće li u tome uspjeti bit će vidljivo u subotu. Ovisno
o ishodu, moguća su nova isključenja iz Kluba zastupnika, ali i nova izbacivanja iz stranke. Jer, kako Grbin reče: „I to je na stolu".
Sve
što sam OVDJE napisao prije tri godine, doslovno, obistinjuje se. Nažalost.
Nakon
smrti Ivice Račana, u Partiji je došlo do vulgarne borbe za plijen.
Plijen u obliku imovine stranke; plijen u obliku dobro plaćenih političkih
funkcija i plijen u obliku utjecaja u zajednici s kojim se moglo trgovati.
Posljedica
je to Račanove suptilne, istodobne, deideologizacije i autokratizacije Partije,
zbog čega su sukcesivno iz operativne politike odstranjeni ljudi s etabliranim političkim
stavom i statusom u stranci. Prvo je eliminiran 'ljevičar' Ivo Družić, potom
'eksperti' Ivan Šiber i Stjepan Ivanišević da bi proces završio s 'domobranom' Zdravkom Tomcem.
Budući
da je postao neprikosnoveni vođa, Račan je Partijom upravljao kao dirigent orkestrom
koji svira prigodno i to po tuđim notama, a ne dosljedno i sukladno svima
poznatoj vlastitoj partituri. Za te potrebe regrutirano je i odgovarajuće članstvo.
Račanov
naprasni mlađahni nasljednik, Zoran Milanović, nastavio je tamo gdje je prethodnik
stao, ali ne zbog toga što je, kao Račan, tako želio, nego zbog toga što drugačije
nije znao, niti karakterno mogao. Za Milanovića su ideologija, programska načela,
demokratska procedura, samouprava te slične 'trice i kučine' tek nužan retorički
folklor koji mu služi kako bi ostvario svoj cilj i postao - najveći mangup u
gradu.
I,
bogami, halpstarker je ostvario svoj dječački san.
Nažalost,
od toga nitko nije imao koristi osim Zokija. Ako se korist, a ne kriminal, može
zvati glupa zloporaba položaja i ovlasti kako bi se, na primjer, skupi državni
avion mogao koristiti (i) za jeftine privatne potrebe.
Otišavši
s javne scene kao čovjek koji je, dva puta uzastopno, poražen od taloga
hrvatske inteligencije i nacionalističkog lumpenproletarijata, Milanović je
Partiju ostavio svjetini na političkoj vjetrometini.
Na
sreću stranke, legalno i legitimno, naslijedio ga je nekompromitiran,
mlad, naočit, obrazovan i drag momak, Davor Bernardić. Čovjek
dijametralno suprotnog karaktera od onog koji je postao Milanovićev zaštitni
znak. Od onog koji je zavladao dvorskim odajama na Iblerovom trgu. Od onog
karaktera koji je okamenio filozofiju: Tko nije za šefa protiv nas je.
Na
krilima te filozofije, za vrijeme Milanovićeva vakta uspostavljena stranačka kadrovska infrastruktura, demontirana je na Konvenciji stranke. S vrha Partije detronizirani
su Milankom Opačić, Peđa Grbin, Ranko Ostojić i drugi, a na
njihova mjesta dovedeni su ljudi koji su ustoličili Davora Bernardića. Dakle, dvor
je dobio novog kralja i dvorjane, ali 'feudalni' ustroj stranke nije diran.
Članstvo je i dalje slijedilo vođu, a ne ideju. Nastavljena je permanentna borba
za veće osobne prinadležnosti u stranci, a ne za veći utjecaj stranke u
društvu.
Mada
je na izravnim izborima za predsjednika stranke, 26. studenog 2016. godine, od
18 tisuća birača, Davor Bernardić osvojio njih 64,5 posto, a Ranko Ostojić 35,4
posto, nije prošlo niti 100 dana kad su Opaćić, Grbin, Ostojić i drugi započeli
javnu harangu na legalno i legitimno izabranog predsjednika. Bio je to cunami
političke taštine i vlastohleplja. Bilo je to neviđeno četverogodišnje
torpediranje stranke s ciljem pada njezina rejtinga u javnosti i mogućnosti osude
postojećeg vodstva zbog toga.
I,
umjesto da je tada poslušao dobronamjerne savjete te, odmah, iz stranke izbacio
pola Kluba zastupnika, dakle partijske štetočine, a potom se koncentrirao na afirmaciju stranačkih
politika, Bernardić, nažalost, nije bio dorastao zadaći. Nastavio je (i) osobno
sudjelovati u uličarskim tučnjavama s unutarstranačkim oponentima koji su ga, nakon
četverogodišnjeg valjanja u blatu, dobili na iskustvo.
Prema
dosadašnjim izjavama i postupcima Peđe Grbina, moguće je zaključiti kako je on
dorastao zadaći. Moguće je zaključiti kako on ni časa časiti neće kako bi
učvrstio osobnu vlast u stranci. Moguće je zaključiti, bude li u Glavnom odboru
u subotu imao onu većinu koju je onomad imao Bernardić, aktualni lider ni
trepnuti neće dok iz Kluba i stranke budu izbacivali sve one koji njemu osobno lojalni
nisu.
Mada bi površan promatrač događanja mogao zaključiti kako su se Bernardić i Grbin našli u istim situacijama te da bi isto postupiti trebali, to nije točno. Naime, Bernardić jest trebao isključiti oponente - jer su iz egoističnih razloga djelovali izvan stranke i tako joj nanijeli nemjerljivu štetu te je doveli tamo gdje se trenutno nalazi, dok Grbinovi oponenti svoju (personalnu) bitku vode na dopušten način - unutar stranke.
Unatoč tome, postupi
li Peđa onako kako Bero postupio nije, postat će ono što Bernardić postao nije - vođa. A kamo će taj
i takav lider odvesti Partiju i, moguće, zemlju - ostaje vidjeti.