Postupi li tako, Peđa Grbin će postati ono što Bernardić nije bio - vođa. A kamo će taj i takav lider odvesti Partiju i, moguće, zemlju - ostaje vidjeti.

„Ne želim 18 saborskih zastupnika SDP-a izbaciti iz stranke, ali i to je na stolu", nedavno je novinarima kazao aktualni predsjednik SDP-a Peđa Grbin i na taj način potvrdio kako nije tek kvalificiran i radin pravnik, nego i rigidan autokrat željan liderske moći po svaku cijenu. Naime, nakon što je, iz personalnih, a ne programsko-statutarnih razloga, iz stranke isključio četiri saborska zastupnika jer se nisu željeli pokoriti njemu osobno - Grbin ih sad želi isključiti i iz saborskog Kluba zastupnika, ali ne može jer nema većinu u tom tijelu.

Budući da je postao neprikosnoveni vođa, Račan je Partijom upravljao kao dirigent orkestrom koji svira prigodno i to po tuđim notama, a ne dosljedno i sukladno svima poznatoj vlastitoj partituri. Za te potrebe regrutirano je i odgovarajuće članstvo.

Zbog toga, prinuđen je na obilazni put te neposlušnoj većini pokušati presuditi na Glavnom odboru stranke. A hoće li u tome uspjeti bit će vidljivo u subotu. Ovisno o ishodu, moguća su nova isključenja iz Kluba zastupnika, ali i nova izbacivanja iz stranke. Jer, kako Grbin reče: „I to je na stolu".

Sve što sam OVDJE napisao prije tri godine, doslovno, obistinjuje se. Nažalost.

Nakon smrti Ivice Račana, u Partiji je došlo do vulgarne borbe za plijen. Plijen u obliku imovine stranke; plijen u obliku dobro plaćenih političkih funkcija i plijen u obliku utjecaja u zajednici s kojim se moglo trgovati.

Posljedica je to Račanove suptilne, istodobne, deideologizacije i autokratizacije Partije, zbog čega su sukcesivno iz operativne politike odstranjeni ljudi s etabliranim političkim stavom i statusom u stranci. Prvo je eliminiran 'ljevičar' Ivo Družić, potom 'eksperti' Ivan Šiber i Stjepan Ivanišević da bi proces  završio s 'domobranom' Zdravkom Tomcem.

Budući da je postao neprikosnoveni vođa, Račan je Partijom upravljao kao dirigent orkestrom koji svira prigodno i to po tuđim notama, a ne dosljedno i sukladno svima poznatoj vlastitoj partituri. Za te potrebe regrutirano je i odgovarajuće članstvo.

Račanov naprasni mlađahni nasljednik, Zoran Milanović, nastavio je tamo gdje je prethodnik stao, ali ne zbog toga što je, kao Račan, tako želio, nego zbog toga što drugačije nije znao, niti karakterno mogao. Za Milanovića su ideologija, programska načela, demokratska procedura, samouprava te slične 'trice i kučine' tek nužan retorički folklor koji mu služi kako bi ostvario svoj cilj i postao - najveći mangup u gradu.

I, bogami, halpstarker je ostvario svoj dječački san.

Nažalost, od toga nitko nije imao koristi osim Zokija. Ako se korist, a ne kriminal, može zvati glupa zloporaba položaja i ovlasti kako bi se, na primjer, skupi državni avion mogao koristiti (i) za jeftine privatne potrebe.

Otišavši s javne scene kao čovjek koji je, dva puta uzastopno, poražen od taloga hrvatske inteligencije i nacionalističkog lumpenproletarijata, Milanović je Partiju ostavio svjetini na političkoj vjetrometini.

Na sreću stranke, legalno i legitimno, naslijedio ga je nekompromitiran, mlad, naočit, obrazovan i drag momak, Davor Bernardić. Čovjek dijametralno suprotnog karaktera od onog koji je postao Milanovićev zaštitni znak. Od onog koji je zavladao dvorskim odajama na Iblerovom trgu. Od onog karaktera koji je okamenio filozofiju: Tko nije za šefa protiv nas je.

Na krilima te filozofije, za vrijeme Milanovićeva vakta uspostavljena stranačka kadrovska infrastruktura, demontirana je na Konvenciji stranke. S vrha Partije detronizirani su Milankom Opačić, Peđa Grbin, Ranko Ostojić i drugi, a na njihova mjesta dovedeni su ljudi koji su ustoličili Davora Bernardića. Dakle, dvor je dobio novog kralja i dvorjane, ali 'feudalni' ustroj stranke nije diran. Članstvo je i dalje slijedilo vođu, a ne ideju. Nastavljena je permanentna borba za veće osobne prinadležnosti u stranci, a ne za veći utjecaj stranke u društvu.

Mada je na izravnim izborima za predsjednika stranke, 26. studenog 2016. godine, od 18 tisuća birača, Davor Bernardić osvojio njih 64,5 posto, a Ranko Ostojić 35,4 posto, nije prošlo niti 100 dana kad su Opaćić, Grbin, Ostojić i drugi započeli javnu harangu na legalno i legitimno izabranog predsjednika. Bio je to cunami političke taštine i vlastohleplja. Bilo je to neviđeno četverogodišnje torpediranje stranke s ciljem pada njezina rejtinga u javnosti i mogućnosti osude postojećeg vodstva zbog toga.

I, umjesto da je tada poslušao dobronamjerne savjete te, odmah, iz stranke izbacio pola Kluba zastupnika, dakle partijske štetočine, a potom se koncentrirao na afirmaciju stranačkih politika, Bernardić, nažalost, nije bio dorastao zadaći. Nastavio je (i) osobno sudjelovati u uličarskim tučnjavama s unutarstranačkim oponentima koji su ga, nakon četverogodišnjeg valjanja u blatu, dobili na iskustvo. 

Prema dosadašnjim izjavama i postupcima Peđe Grbina, moguće je zaključiti kako je on dorastao zadaći. Moguće je zaključiti kako on ni časa časiti neće kako bi učvrstio osobnu vlast u stranci. Moguće je zaključiti, bude li u Glavnom odboru u subotu imao onu većinu koju je onomad imao Bernardić, aktualni lider ni trepnuti neće dok iz Kluba i stranke budu izbacivali sve one koji njemu osobno lojalni nisu.

Mada bi površan promatrač događanja mogao zaključiti kako su se Bernardić i Grbin našli u istim situacijama te da bi isto postupiti trebali, to nije točno. Naime, Bernardić jest trebao isključiti oponente - jer su iz egoističnih razloga djelovali izvan stranke i tako joj nanijeli nemjerljivu štetu te je doveli tamo gdje se trenutno nalazi, dok Grbinovi oponenti svoju (personalnu) bitku vode na dopušten način - unutar stranke.

Unatoč tome, postupi li Peđa onako kako Bero postupio nije, postat će ono što Bernardić postao nije - vođa. A kamo će taj i takav lider odvesti Partiju i, moguće, zemlju - ostaje vidjeti.