''PREDSJEDNICA Republike Kolinda Grabar-Kitarović primila je izaslanstvo radnika i branitelja zaposlenih u tvrtki Đuro Đaković Specijalna vozila d.d. koji su Predsjednicu upoznali s teškom situacijom u toj tvrtki''. Tako glasi početak informacije, objavljene 11. prosinca na službenoj stranici predsjednice Republike.
Nije li poštenije, umjesto obećanja za koje znaju kako ih neće moći ispuniti, reći: dajte ljudi, glasujte za mene, baš bih toliko želio/željela tih pet slatkih, mirnih, dobro plaćenih godina na Pantovčaku.
Važnost te informacije, otprilike, jednaka je onoj kakvu bi imala vijest da je izaslanstvo radnika i branitelja zaposlenih u tvrtki Đuro Đaković, recimo, primio ravnatelj Zagrebačke filharmonije, direktor Nacionalnog parka Plitvice ili predsjednik uprave Croatia Airlinesa.
Svi oni, radnicima Đure Đakovića, koji su u štrajku zbog neisplaćenih plaća, mogu pomoći isto toliko koliko i predsjednica Republike. S tim da predsjednik uprave nacionalnog zračnog prijevoznika, Croatia Airlinesa (koja grca u gubicima baš kao i specijalna vozila Đure Đakovića), ipak, može učiniti malčice više: može im, po povlaštenoj tarifi, osigurati zrakoplovne karte za prijevoz do Irske, Njemačke, Austrije…, odluče li ondje potražiti posao za kojim u Hrvatskoj nema potrebe.
Svatko tko se ikada obratio za pomoć Uredu predsjednika Republike (još od vremena prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđman, potom Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću, a sada Kolindi Grabar Kitarović), zna kako stvari funkcioniraju. U nekom pristojnom vremenu stići će mu poštom omotnica s memorandumom Ureda predsjednika, koja sama po sebi izaziva ushićenje. No, svatko tko je otvori istog će se trena razočarati. Primatelj te bijele omotnice s memorandumom predsjednika/predsjednice Republike bit će izvješen kako je prva osoba Pantovčaka upoznata s njegovim problemom, te da je predmet proslijeđen nadležnoj instituciji. Na kraju tog kratkog pisma, stajat će i kako Ured predsjednika/predsjednice traži od nadležne institucije, kojoj će proslijediti zahtjev, da povratno informira o učinjenom.
Svatko, tko se bilo kad obratio Uredu predsjednika Republike, zna da stvari funkcioniraju upravo tako. A potvrdio je to i nedavni odlazak očajnog izaslanstva Đure Đakovića prigodom njihovog pohoda na Pantovčak. Vijest čiji smo početak citirali, dalje kaže: ''Po završetku sastanka predsjednica Grabar-Kitarović razgovarala je s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske o tome kako omogućiti nastavak proizvodnje u tvrtki Đuro Đaković Specijalna vozila d.d. te kako osigurati dugoročnu održivost grupacije Đuro Đaković. Istaknula je kako je riječ o strateški važnoj djelatnosti za Hrvatsku i opstojnost tog kraja.''
Predsjednica Republike, dakle – kao i njeni prethodnici (osim Franje Tuđmana), priznala je kako ona ne može, sve i da hoće, riješiti problem Đure Đakovića. Pa se obratila premijeru Andreju Plenkoviću. A on takvih poziva, s razlih strana, ima na stotine. Jer, u Hrvatskoj je na stotine Đure Đakovića. S malo pretjerivanja moglo bi se reći: cijela je Hrvatska jedan veliki Đuro Đaković.
Smiješno je zato, u jeku predsjedničke kampanje, slušati obećanja kandidatâ – ne samo aktualne predsjednice, već i ostalih – kako će učiniti ovo ili ono, kako će promijeniti stanje i eto, baš kao što je to – prije pet godina obećavala KGK, a onda to ponovila i u inauguracijskom govoru: učiniti Hrvatsku jednom od najprosperitetnijih zemalja svijeta. I gdje smo sada nakon tih pet godina? Stigli smo dotle da predsjednica ''jedne od najprosperitetnijih zemalja svijeta'', pet godina kasnije, prima izaslanstvo Đure Đakovića, izaslanstvo radnika i branitelja, koji ne znaju što će ove, 2019., svojoj djeci staviti pod božićnu jelku.
Bilo bi zato pošteno da predsjednički kandidati iskreno kažu biračima kako žele oni eto, žarko žele na Pantovčak jer, zaboga, tko ne bi volio provesti pet lagodnih godina na šumovitom brežuljku iznad Zagreba, okružen tajnicama, vozačima, tjelohraniteljima, savjetnicima, dvorskim ulizicama; tko ne bi volio o trošku građana (i onih radnika i branitelja Đure Đakovića) putovati svijetom, pa makar i do ograde Bijele kuće, susretati ljude koji vladaju ovom planetom, hodati crvenim tepihom i iz blindiranog automobila gledati kako im ljudi, poredani uz cestu, oduševljeno mašu.
Nije li poštenije, umjesto obećanja za koje znaju kako ih neće moći ispuniti, reći: dajte ljudi, glasujte za mene, baš bih toliko želio/željela tih pet slatkih, mirnih, dobro plaćenih godina na Pantovčaku. Pa valjda to možete razumjeti: zar i vi ne osjećate isto kad uplatite listić lota i euro jackpota?
I eto male pouke izaslanstvu radnika i branitelja Đure Đakovića: vjerojatno su i oni, kao i mnogi od nas, čuli uzrečicu koju pametni ljudi, svjesni one – uzdaj se u se u i svoje kljuse – zgodno kažu naivnima, kada se žale na probleme, muke i nepravde i traže pomoć institucija sustava. Ta izreka glasi: žali se upravi vodovoda.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -