Život : Ostalo

Yulija Svirchevska(Foto: P.S./SBplus)

Rat koji je u Ukrajini počeo 24. veljače 2022. godine, zauvijek je promijenio brojne sudbine. I dok se mnogi nadaju povratku, neki već shvaćaju da za svoga života neće vidjeti oporavljenu domovinu.

POŽEGA - Za Ukrajince je ovaj četvrtak bio itekako poseban jer se 19. svibnja svake godine obilježava Svjetski dan vyšyvanke - ukrajinske tradicionalne vezene košulje - no, nažalost, u Ukrajini ga nisu mogli proslaviti kako to priliči. Mnogi su Ukrajinci taj dan dočekali u Hrvatskoj - bilo u slavlju, tuzi ili molitvi.

Gotovo četiri mjeseca je prošlo otkako je Rusija pokrenula masovnu invaziju na Ukrajinu. Tri tjedna nakon toga, raseljena je četvrtina ukupnog stanovništva Ukrajine - približno 6,5 milijuna ljudi preselilo se negdje unutar države, dok je oko 3,5 milijuna otišlo izvan njezinih granica.

Već petu godinu zaredom Yulija Svirichevska u Hrvatskoj dočekuje Svjetski dan ukrajinske tradicionalne vezene košulje. Kako je otkrila za portal SBplus, već treću godinu provodi u Slavoniji koja joj se doista sviđa. Naviknula se na život ovdje i naučila je jezik - što joj je u ovako teškoj situaciji jako dobro došlo.

Yuliju je posebno pogodila činjenica da je, samo tri tjedna prije početka rata, s obitelji posjetila suprugovu majku i prijatelje u rodnoj Ukrajini. To dovoljno govori o potpuno neočekivanim, šokantnim i naglim obratima na tom području.

- Nitko nije vjerovao da će se ovako nešto dogoditi. U zraku se osjećala čudna i tamna energija, no svi smo jedni drugima govorili da je sve dobro. Ipak, narod je osjećao nešto, no nitko nije znao što. Nitko nije očekivao da će se probuditi i odjednom će krenuti rat. - uznemireno nam govori Yulija.

U Hrvatsku se vratila puna sreće što je vidjela sve bližnje nakon nekog vremena, no veselju je ipak vrlo brzo došao kraj.

- Kada sam se vratila i čula što se događa te što smo mi izbjegli, počela sam zvati rodbinu, prijatelje, brata i smireno na lijep način bez ikakvog pokazivanja straha ili utjerivanja nervoze sam im govorila neka dođu ovdje... barem djeca i majke. Brat je odmah rekao da nema šanse da dolazi, da neće napustiti svoju domovinu. Pisali smo poruke ženama, majkama s djecom da dosele barem dok situacija ne stane i tako je sve krenulo. Unatoč tomu što se ni same nisu slagale s tim, nakon tri tjedna su došle jer se stanje sve više pogoršavalo. - pojašnjava nam dodajući kako su neki od njih uspjeli izaći na vrijeme, no i da je velika većina morala čekati svoj izlazak jer je Ukrajina bila okružena vojskom.

Kako je ranije spomenula, Yulijin brat i dalje je u Ukrajini i bori se za svoju državu, a otkrila nam je čuju li se i što on govori o trenutnoj situaciji tamo.

- Moj brat je još tamo, muškarci koji nemaju više od troje djecu ostali su braniti svoju domovinu. U kontaktu smo svakodnevno. Čujemo se preko društvenih mreža - porukama. Dobro je. On je uvijek dobro. Svim muškarcima je teško i ne pričaju puno o toj situaciji, drže to za sebe, a nama samo govore da je sve u redu. - tužno nam govori Yulija.

Zahvaljujući svima koji su prihvatili njezine sunarodnjake u svoje domove, naglasila je i to da su je mnogi pitali mogu li kako pomoći onima koji su ostali u Ukrajini. Kad je to ispričala bratu, njegov odgovor uistinu ju je zabolio.

- Kad sam mu rekla da bi ljudi željeli pomoći, tom prilikom rekao je: „Zatvorite nebo." jer jedino tako Rusija ne bi mogla bombardirati Ukrajinu, ništa osim toga ne može nam pomoći. - u boli nam govori Yulija Svirichevska.

I dok većina izbjeglih Ukrajinaca koji su ovdje već mjesecima, ne pomišlja o povratku nazad - barem dok se situacija ne smiri - neki od njih već su se vratili u Ukrajinu.

- Nekolicina naših prijatelja vratila se u Ukrajinu iako to predstavlja veliki rizik. Ipak, sve ovisi o tome o kojem dijelu Ukrajine je riječ - postoje oni dijelovi u kojima je situacija izuzetno strašna. Nažalost, stanje u Ukrajini nije dobro. Cijela Hrvatska prati vijesti i zna o čemu pričam. - pojašnjava nam, dodajući kako su Ukrajinci neizmjerno zahvalni na dobroti hrvatskog naroda.

Iako se situacija u Ukrajini iz dana u dan mijenja, Yulija se nada kako će se njezin narod uskoro moći vratiti u svoju domovinu i nastaviti graditi život kakav su imali prije početka rata. Svjesna situacije, zna da će to biti veoma teško, no vjeruje kako će ulicama, nošen glasom naroda, odjekivati uzvik „Slava Ukrajini."