SLAVONSKI BROD / BAD HONNEF - Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug, mladi bračni par iz Slavonskog Broda raznosi poštu u uniformi Deutsche Post u Bad Honnefu i okolini već nekoliko godina. Na poslu kolege, kod kuće bračni partneri. Stalni posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio trnovit, piše DW.
Slavonski Brod četvrti na listi odljeva stanovništva
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Hrvatska je u razdoblju od 2008. do 2018. godine izgubila oko 233 tisuće stanovnika, što je više od pet posto populacije. Slavonski Brod zauzima visoko četvrto mjesto po smanjenju broja stanovništva.
Grad je odlučio zaustaviti iseljavanje mladih obitelji, davši im mogućnost iznajmljivanja zemljišta za kuću ili stan po povoljnoj cijeni od tisuću kuna po kvadratnom metru. Nakon deset godina to isto zemljište ili stan mogu i otkupiti. Prema sličnom modelu na 99 godina iznajmljuju se i zemljišta za gradnju kuća i po tome je Slavonski Brod jedinstven u Hrvatskoj.
U jednoj pokrajini žive, u drugoj rade
Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena, nego se već nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu stana uz kredit u mjestu Rheinbreitbach koje broji oko 4500 stanovnika, udaljenom svega nekoliko kilometara od Bad Honnefa.
Pošto se ova dva mjesta nalaze na granici između dvije njemačke pokrajine, to im je omogućilo da se kuću kupe u pokrajini Rheinland Pfalz gdje su cijene nekretnina povoljnije u odnosu na Sjevernu Rajnu-Westfaliju u kojoj rade i gdje su veće plaće. Kažu kako oko realizacije kredita nije bilo nikakvih prepreka s obzirom na to da imaju hrvatsko državljanstvo.
U slijedećih 25 godina, koliko im traje otplata, računaju da će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali stanarinu koja se kretala od 500 do 700 eura. Prema njihovoj računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu, s obzirom na to da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena. Pošto je Njemačka zemlja s praktično najviše podstanara u Europskoj uniji, mora se priznati da to nije čest slučaj.
Prvi posao u pekari
Kao i svaki početak i njihov je bio težak.
- Završila sam Srednju trgovačku školu u Slavonskom Brodu i vrlo brzo počela sam raditi u prodavaonici sportske opreme „Fiesta" - započinje Sara svoju priču - ali se firma zatvorila i ja sam ostala bez posla. Sjećam se da je bila subota, nazvala sam majku da joj to kažem. Ona je već radila kao njegovateljica u Seefeldu, mjestu udaljenom oko 40 km od Münchena u jednoj obitelji, po načelu mjesec dana kod njih, mjesec dana kod kuće, tako da su jasno mogli čuti koliko smo obje uznemirene. Njegovala je jednu stariju ženu i njezina kćer je odmah predložila da kupim kartu i dođem jer su mi voljni pomoći. Već sljedeće subote doputovala sam te 2014. godine i provela kod njih četiri mjeseca. Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje mogu. Moj djed je tada živio u Austriji i nekako mi je uvijek bio cilj da se tamo preselim, ali su me eto okolnosti dovele u Njemačku. - prisjetila se Sara.
Sara i Hrvoje su se i zavoljeli kada je ona imala 16, a on 20 godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo biti zajedno. „Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako bi imao novac za prijevod diplome i uplatio tečaj za početnike jer nisam znao njemački." Međutim, zbog greške u prijevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je „Šumarski tehničar - konobar sa drvima".
- To naravno nije imalo nikakvog smisla, tako da su mi kasnije priznali diplomu na hrvatskom jeziku. - sada se već kroz šalu Hrvoje prisjetio svojih priprema za odlazak u Njemačku.
Pomoć oko zaposlenja
U želji da se što prije osamostale i počnu zajednički život, njih dvoje odlaze u Bad Honnef. Tu ih je pozvala jedna dugogodišnja bliska prijateljice obitelji. Kod nje su živjeli šest mjeseci dok nisu stekli uslove za iznajmiti stan, a majka joj se neposredno nakon njihovog odlaska vratila u Hrvatsku jer se zatvorila tvrtka preko koje je bila angažirana kao njegovateljica u Njemačkoj.
U početku su dvoje mladih radili na bazenu kao sezonci kod jednog Zagrepčanina. Malo kasnije je Sara ponovo pronašla posao u pekari, a Hrvoje u tvornici čokolade i slatkiša „Coppeneur". To je, kažu, bilo teško razdoblje odricanja za oboje ne bi li tako uštedjeli novac za iznajmljivanje stana.
- U to vrijeme sam primjetila da nas promatra jedan čovjek koji je živio blizu nas. - nastavila je Sara.
- Radio je u glavnom sjedištu Deutsche Post u Bonnu i jednog dana me pitao gdje i što radi moj dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi. Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu sa životopisom i Hrvoje je ubrzo otišao na razgovor. Dobio je šansu raditi kao poštar bez obzira što mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou.
Kada su ga pitali bi li mogao pročitati pred njima neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto da ne.." Vidjeli su želju i trud, uspio se zaposliti, ali je bilo jako teško. Izgubio je čak deset kilograma, bilo je trenutaka kada baš ništa nije razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom. - kazala je Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti sa priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je tako dobio jedan par mladih poštara.
'Dole' nisu našli svoju sreću
- Nostalgije ima jako malo, jer ja, nažalost, nisam 'dole' našla svoju sreću. Jednostavno nismo imali mogućnosti pokazati ono što možemo i želimo. Ja sam osoba koja je odrasla u jednoj normalnoj, radnoj obitelji, mi samo želimo raditi i uspjeti u životu, a to nam naša država nije dozvolila. Došla sam u Njemačku kada je za državljane Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer su vidjeli da sam tu zaista došla jer želim raditi. Isto to sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu omogućili. Nostalgiju osjećam samo prema obitelji. Tamo su mi ostali baka i djeda, oboje su već stari i bolesni, a cijelo moje društvo je otišlo u inozemstvo i, praktički, kada odem u Slavonski Brod, nemam se s kim sastati. Naravno da mi nedostaju spontane kavice s prijateljicama, izlazak u grad, u disko. Ima toga i ovdje, ali nije tako opušteno kao kod nas. - kazala je Sara.
Vjenčanje u Unkelu, svatovi u Slavonskom Brodu
Ovaj mladi par vjenčao se prošle godine u njemačkom Unkelu, a za svadbu su se ljetos odlučili u Slavonskom Brodu gdje žive Hrvojevi roditelji. To se pokazalo kao praktičnije rješenje, kako za bližu tako i dalju rodbinu s obje strane koja nije bila u mogućnosti doći u Njemačku. Na jednom mjestu okupilo se oko osamdeset ljudi svih vjera i nacija. Sara je za kumu odabrala Sonju, za koju kaže da im je u životu mnogo pomogla i praktično zaslužna za dobar dio sretnih trenutaka u Njemačkoj, a Hrvoje za kuma Michaela, kolegu Nijemca sa posla. Za muziku su bila zadužena dva DJ-a iz Beograda.
- Pronašla sam tu firmu „DJ svadbe" sasvim slučajno na Facebooku, kontaktirali smo ih i oni su pristali. Naš uvjet je bio da, pored muzike s naših prostora bude i njemačkih pjesama, jer smo imali još prijatelja i gostiju iz Njemačke. Inače sam veliki ljubitelj proslava i mislim da ih najbolje mogu odraditi Beograđani i zato smo se za njih odlučili. Bilo je super, sve su naše želje ispunili. Našim prijateljima Nijemcima se jako dopala svadba jer, kako su mi rekli, nisu do sada imali prilike da upoznaju ljude koji toliko osjećaju muziku, od srca su pjevali i veselili se. Poznata slavonska trpeza im se također veoma dopala - 'meza', slavonski kolači i naravno rakija. - ispričala je Sara.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
Tonda28.12.2019. u 13:26
@veles tko si ti da osporavas uspjeh ovih mladih ljudi? Svoj neuspjeh u zivotu iskaljujes na nacin da osporavas tudju srecu? Ako su oni sretni ja im na tome cestitam i zelim svu srecu svijeta a vi jadnici jalni umrite... Prikaži sve u svojoj pakosti u ovo bozicno vrijeme i patite se do kraja zivota zbog svoje nesposobnosti i razmisljanja o tome tu sam se rodio ne zekim nigdje ici.
-
Dugidan28.12.2019. u 11:23
Iza ovoga primitivnog ciničnog zajedljivog i maloumnog komentara stoji isti takav i komentator,kodnog imena voles,=volina. Pa volino nema više željezne zavjese kako kaže tvoja kokošolinda,prošla su vremena čeličnih okova nad lijepom vašim ljudi mogu slobodno otići tamo gdje mogu izabrati... Prikaži svei između više jogurta a ne samo jedan. A ovaj dio tog najblaže rečeno nakatadnog komentara kako dolazimo,jel i ja sam sada dosao kod svojih,kako mi dolazimo s iznajmljenim autima tim i tim,pa volimo iznajmi ti na nekoliko dana ako možeš,možeš moj kurac . Ili si jedan od onih Tuđmanovih 200.000 obitelji koji imate hrvatsku. A s druge strane to su duže relacije i treba imati siguran i pouzdan automobil za sebe i svoju obitelj,volino.
-
veles27.12.2019. u 13:28
A sunce ti kalajisano....svaki blagdan jedan-dva ovakva članka..da nama koji smo ostali valjda vade mast. Jer nam nisu dovoljni ovi što se doklepetali na dva tri dana u iznajmljenim mercedesima, audima, bmw-ima i jurišaju po nasim "oronulim" cestama.... i časte... Prikaži sve nas "ostavljene ovce" po birtijama, jer eto...oni imaju...u Njemačkoj, Austriji, Irskoj teče med i mlijeko... ma milina od života... sami EUri padaju u krilo... A mi raja, koja smo ostali u ovoj "slučajnoj" državi ko budale buljimo u njih, komentiramo, da ne kažem zavidimo. Pljuj.... bljuje mi se od takvih... Zaboli me ona stvar što su otišli... Ja, moja supruga i djeca smo odlučili OSTATI! I šta sada....NJima svaka čast i sretno im.
-