/ 45
2971
Prikaza
1
Komentar
LUŽANI - Ja ću zauvijek ostati u svojim Lužanima, jer ja više volim selo nego grad. - kazala je malena Lea dok okicama punim sjaja pogledava prema Lipicancima ispred sebe nadajući se da će, poput starije sestre Lane, postati vrsna jahačica i kao i ona osvajati medalje u tekličkom jahanju.
A bude li Lea kao otac, u čijem zagrljaju sanja svoju bajkovitu budućnost na selu koje joj je u srcu, ne treba niti sumnjati kako će ju i živjeti. Jer i njen je otac Tomislav Ivić otišao sa sela da bi mu se vratio i ispunio svoj dječački san.
- Od kada znam za sebe volim konje i silno sam si želio jednog. Otac mi ga je čak bio spreman i kupiti no čovjek koji ga je tada prodavao precijenio ga je i ja kao dječak konja nisam dobio. No, tada sam se zarekao kako ću si od prve plaće kupiti konja. I tako je i bilo. Zaradio sam prvu plaću, kupio konja, a onda otišao raditi van. Svakim dolaskom kući odbacio bih stvari i prvo išao provjeriti svog ljubimca. A onda sam se jednog dana vratio zauvijek, i danas umjesto tog jednog imam 20-ak konja - priča nam Tomislav, dok u staji obilazi oko Napolitana i Groma, para usklađenih lipicanaca s kojima je osvajao niz nagrada.
Jedna od njih je i prije dvije godine na Bijelom biserju Slavonije kada su se 'okitili' titulom najljepše zaprege. S obzirom na to da kod njih pripreme ne traju danas za sutra, nego se svakodnevno radi, ali i sudjeluje na brojnim drugim manifestacijama, nikakvo iznenađenje ne bi bilo da i ov godine, zadnje nedjelje u lipnju, obrane osvojeni naslov. - Suci su iskusni konjogojci koji gledaju sve, od uparenih konja, preko izgleda svatovske zaprege, do marama na snašama. Kada sam tek krenuo dobivao sam niz kritika, ali sam ih slušao i ispravljao a kao rezultat toga počele su stizati nagrade - govori Tomislav u čijem dvorištu već uvelike traju pripreme za predstojeću manifestaciju Brodskog kola "Bijelo biserje Slavonije". Konji se, kaže, ne mogu utrenirati za tjedan dva. S njima se treba raditi svakodnevno. Uprezati ih u kočiju. Provesti se. Timariti ih. Samo sustavan rad i ovdje, kao uostalom i na svim drugim poljima, može dati rezultate.
- Moji su konji utrenirani. No, nažalost ima onih koji to ne čine pa kada se pojave na nekoj od manifestacija dođu sa zapuštenim životinjama što se može vidjeti po prljavoj pjeni koja se pojavljuje znojenjem. A da konja treba čuvati i održavati upamtio sam još dok su nekada davno, kada sam bio dječarac, na polnoćku išli s kolima i konjima. Ušao bi tada gazda u crnom kaputu i rukavom prešao preko konja da bi ispitao čistoću. I ja svoje konje održavam uz veliku pomoć kćeri Lane, koje mi je i sada pomogla - priča Tomislav čiji izgled konja i čiste staje govori s koliko truda i zalaganja brine o životnijima kojima je poklonio svoje srce.
- To vam jednostavno mora biti u krvi. Ja sam u ovome već 21 godinu. Od jednog, preko dva i šest konja došao sam danas do njih 20 i sretan sam što ih imamo. A s njima je kao i s ljudima. Mora čovjek gajiti međusobno razumijevanje i poštovanje koje se ne postiže silom – kazao nam je Tomislav dok je obavljao završne pripreme uprezanja konja u svatovsku zapregu s kojom će se i ove godine natjecati na Brodskom kolu.
- E sada kada sam sredio konje, moram ulaštiti sebi čizme i onda mi ostaje čekati snaše. Njima treba dugo da se obuku, ali vrijedi durati i dočekati ih – poput pravog slavonskog lole, s nakrivljenim šeširom na glavi, kazao nam je Tomislav.
A da uistinu treba vremena da se obuče slavonska nošnja uvjerili smo se i sami dok je Janja Stanišić iz Lužana oblačila Vesnu Marić iz Malina koja godinama s Ivićima ide na Brodsko kolo. – Ovo je nošnja moje majke, ima čak nekih dijelova koje datiraju još iz doba moje bake. Ja godinama oblačim djevojke i snaše jer sam iz moje kuće ja prva žena koja se nije nosila po šokački. A nikada se Šokica nije mogla obući sama. To je valjda jedino što sama nije mogla napraviti. No nekada su kućanstva bila velika pa su snaje, svekrve, bake pomagale jedne drugima obući se – objasnila nam je teta Janja dok je vješto oblačila Vesnu pazeći da svaki nabor bude na svom mjestu. Jer sudačko oko svašta vidi, a generalna proba, s kojom se kod Ivića krenulo ovih dana, prilika je popraviti eventualne nedostatke. Mi ih doduše nismo vidjeli. Tek ostali smo očarani ljepotom narodne nošnje, gracioznošću konja i ljubavlju kojom naši domaćini žive sa Slavonijom u Slavoniji. I s koliko je žara prenose na druge.
- Ja sam obukla teta Janjinu nošnju i u njoj ću ove godine po drugi puta sudjelovati na Kolu. Presretna sam zbog toga i nadam se kako ću se i u buduće oblačiti jer sve manje mladih održava i štuje tradiciju koja nam polako odumire što je velika šteta – kazala nam je 16-godišnja Tomislava Pišonić penjući se Vesnom Marić u kočiju kojom su napustili dovršite i uputili se u kratku vožnju ulicama Lužana mameći zadivljene poglede mlađih i sjetne uzdahe starijih.
Nekada su takvi prizori bili svakodnevica, danas žive tek zahvaljujući entuzijastima poput Tomislava Ivića, čovjeka koji je zaljubljen u svoju Slavoniju i njene običaje koje s toliko ljubavi i poštovanja njeguje prenoseći to i na svoju djecu i cijelu obitelj. Iz svakog njihovog pokreta, pogleda, geste iščitava se onaj stih „Slavonijo dok ti ime traje čuvat ćemo tvoje običaje". A mi bismo tek dodali dok je ljudi poput Tomislava ime Slavonije trajat će.