Život

Teško djetinjstvo mladu Brođanku nije ispunilo beznađem. Na svakom koraku svog puta zahvaljuje onima koji su joj pomogli, a onima koji još nisu pronašli izlaz iz nezavidne situacije poručuje - samo budite uporni.

SLAVONSKI BROD - „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način." - rečenica je to koja se mnogima urezala u trajno pamćenje ako su kojim slučajem predano i pažljivo čitali ruski klasik Lava Nikolajeviča Tolstoja. Rečenicu koja gotovo zvuči poput kakve utjehe nesretnima jer ih naoko čini posebnijima od onih koji su sretni (ali 'obični' baš poput ostalih takvih ljudi), svatko može doživjeti na svoj način. Jer nesretnih je sudbina na ovom svijetu bezbroj.

No, da svaka nesretna priča ne mora takvom ostati do kraja, uvjerava nas mlada 18-godišnja Brođanka Petra Šakota. Ona se redakciji portala SBplus javila sa željom da prenesemo intervju objavljen na stranici Visoke škole Apira. Mi smo, ipak, osjetili kako ona ima za ispričati daleko više.

Otkad pamti za sebe, njezina obitelj nije cjelovita. Roditelji su se rastali kada je imala tek tri godine, a do 17. godine o njoj je samostalno brinula bolesna majka. Otac nije uplaćivao alimentacije i posjetio ju je tek nekoliko puta, a danas je u zatvoru. Nakon 17. rođendana, Petra je smještena u udomiteljsku obitelj Mare Anđelić koja je ove godine osvojila nagradu za izvanredna postignuća i promicanje udomiteljstva, a o kojoj je SBplus pisao OVDJE.

Nakon toga, otišla je u slavonskobrodski Centar za pružanje usluga u zajednici, odnosno, Kuću sretnih ciglica. Tamo je provela posljednju školsku godinu i maturirala u Tehničkoj školi. Nakon toga, sve je krenulo nabolje.

- Trenutno sam u Splitu, u Dječjem domu Maestral, zbog upisa na fakultet . Razlog zbog kojeg sam upisala Aspiru je dugi niz godina bavljenja sportom - treniram košarku. Ovom prilikom željela bih zahvaliti udomiteljici Mari jer me primila kada sam bila u teškoj situaciji. Također bih zahvalila Centru za socijalnu skrb, posebice gospođi Sanji Turčinović na predanom radu sa mnom te uloženom trudu i angažmanu. Hvala ustanovi „Kuća sretnih ciglica", mojoj Tehničkoj školi i svima koji su bili uz mene u teškim vremenima. Hvala Aspiri i Radio Dalmaciji na stipendiranju i velikoj prilici koju su mi pružili. - za SBplus kazala je Petra, danas studentica Sportskog menadžmenta.

Kako je Petri danas, moguće je saznati u ranije spomenutom intervjuu.

Tko je Petra Šakota i kako biste se opisali u tri riječi?
Petra Šakota je studentica, dolazi iz Slavonskog Broda i ima 18 godina. Opisala bih se kao odgovorna, osjećajna i iskrena osoba, skromna i odlučna u postizanju svojih ciljeva.
Studentica ste Aspirinog studija Sportskog menadžmenta. Koji su vam bili motivi upisa?
Tako je, studentica sam prve godine Sportskog menadžmenta. Većinu svoga života provela sam i provodim u sportu te je to bio jedan od motiva upisa. Također, tražila sam neku varijantu u kojoj mogu izbalansirati svoj studentski, sportski i privatni život, da mogu dovoljno vremena posvetiti edukaciji i ulaganju u sebe, dok s druge strane nisam htjela zapustiti sport.
Kako ste zasad zadovoljni svojim studijem, profesorima, ali i vašim angažmanom?
Jako sam zadovoljna studijem, zahvalna sam svim profesorima na njihovom trudu i zalaganju da nam što bolje prenesu svoje znanje i usmjere nas u pravom smjeru. Smatram da dajem sve od sebe i da je upornost ono što me opisuje – sve se može kad se hoće.
Što biste voljeli raditi u budućnosti?
Željela bih se vratiti u svoj rodni kraj, u Slavonski Brod, i napraviti nekakvu investiciju koja će omogućiti svim dobnim uzrastima rekreaciju, zabavu, mogućnost za nadogradnju znanja i napredovanje. To sam zamislila u vidu nekakvog rekreacijskog centra gdje će mladi, stari i djeca imati sadržaj za sebe.
Naslanjajući se na to pitanje, gdje se vidite za pet godina?
Za pet godina se i dalje vidim u životu sličnom kakvog vodim danas – još uvijek kao aktivni sportaš, ali usmjerena i prema izgradnji poslovne karijere.
Van studiranja, imate li još kakvih hobija?
Kao što sam već rekla, većinu svog života posvetila sam sportu. Konkretnije – košarci. Treniram je od trećeg razreda osnovne škole; prije preseljenja u Split trenirala sam u ŽKK Brod na Savi u Slavonskom Brodu, a sada sam se prebacila ovdje u ŽKK Split. Moram istaknuti da sam jako zadovoljna ekipom, trenerima, atmosferom u klubu kao i cjelokupnom organizacijom.
Koliko vas u studiranju i treniranju motiviraju prijatelji, kolege, ali i predavači na Visokoj školi Aspira?
Moram priznati da motivaciju ne pronalazim u prijateljima i vršnjacima, već u osobama koje su starije od mene, u kojima vidim uzor i u kojima nalazim oslonac. Iako sam mlada, prošla sam dosta toga u životu, rekla bih da me život očvrsnuo i učinio osobom kakva sam danas. Većina mojih prijatelja nije imala djetinjstvo kao ja i nemamo uvijek ista razmišljanja pa bih iz tog razloga rekla da motivaciju upijam ipak iz nekih drugih izvora.
Koliko je, po vama, teško uskladiti sportske i studentske obaveze?
Smatram kako nije teško uskladiti fakultetske i sportske obaveze –  sve je do organizacije. Vodim se mišlju da se, ako se hoće, sve može stići. Treba posložiti prioritete i biti uporan u ostvarivanju svojih ciljeva.
Pomaže li vam Visoka škola Aspira prilikom vašeg studiranja i usklađivanja vaših obaveza?
Aspira pruža dovoljno vremena za privatan život, omogućava lakše usklađivanje svih obaveza pojedinca, a uz to i nerijetko izlaze u susret ako je to potrebno. Super je organizirano i profesori su jako susretljivi, sve pohvale.
Što Vas je u životu najviše potaknulo i motiviralo da budete osoba kakva ste danas?
Kao najveći pokretač i motivacija nametnuli su se zasigurno moji problemi s kojima sam se susrela i s kojima se susrećem tijekom života. Također, zapamtila sam dva citata koja su mi zasigurno motivacija na mom životnom putu. Prvi citat rekla je jedna profesorica odmah prvi dan studijskih predavanja, a to je „Fakultet ne završavaju pametni, nego uporni”, dok sam drugi citat čula od jedne od teta iz prošlog doma u kojem sam živjela, a to je: „Blistava je budućnost za one ljude koji vjeruju u svoje snove”. Osjetila sam da su stvarni, istiniti i da zaista jest tako. Posvetila sam se studiranju i sportu, uporna sam, a i vjerujem u svoje snove.
Što biste poručili mladima koji se nalaze u sličnoj situacija kao i vi?
Da moraju vjerovati u sebe kako bi mogli napraviti nešto od sebe i svog života. Svatko ima priliku, potrebno ju je zgrabiti i iskoristiti najbolje što možemo. Za one koji treniraju neki sport i ne znaju mogu li uskladiti sve obaveze – sve je do organizacije i sve se može. Potrebno je posvetiti se edukaciji jer je to ono od čega ćemo danas-sutra živjeti, ali svakako se trebaju baviti i sportom. Tu se stječu poznanstva i iskustva za cijeli život.