Teško djetinjstvo mladu Brođanku nije ispunilo beznađem. Na svakom koraku svog puta zahvaljuje onima koji su joj pomogli, a onima koji još nisu pronašli izlaz iz nezavidne situacije poručuje - samo budite uporni.
SLAVONSKI BROD - „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka
nesretna obitelj, nesretna je na svoj način." - rečenica je to koja se mnogima
urezala u trajno pamćenje ako su kojim slučajem predano i pažljivo čitali ruski
klasik Lava Nikolajeviča Tolstoja.
Rečenicu koja gotovo zvuči poput kakve utjehe nesretnima jer ih naoko čini
posebnijima od onih koji su sretni (ali 'obični' baš poput ostalih takvih ljudi),
svatko može doživjeti na svoj način. Jer nesretnih je sudbina na ovom svijetu bezbroj.
No, da svaka nesretna priča ne
mora takvom ostati do kraja, uvjerava nas mlada 18-godišnja Brođanka Petra Šakota. Ona se redakciji portala
SBplus javila sa željom da prenesemo intervju objavljen na stranici Visoke škole Apira. Mi smo, ipak, osjetili kako ona ima
za ispričati daleko više.
Otkad pamti za sebe, njezina
obitelj nije cjelovita. Roditelji su se rastali kada je imala tek tri godine, a
do 17. godine o njoj je samostalno brinula bolesna majka. Otac nije uplaćivao
alimentacije i posjetio ju je tek nekoliko puta, a danas je u zatvoru. Nakon 17. rođendana, Petra je
smještena u udomiteljsku obitelj Mare
Anđelić koja je ove godine osvojila nagradu za izvanredna postignuća i
promicanje udomiteljstva, a o kojoj je SBplus pisao OVDJE.
Nakon toga, otišla je u slavonskobrodski
Centar za pružanje usluga u zajednici, odnosno, Kuću sretnih ciglica. Tamo je
provela posljednju školsku godinu i maturirala u Tehničkoj školi. Nakon toga,
sve je krenulo nabolje.
- Trenutno sam u Splitu, u Dječjem
domu Maestral, zbog upisa na fakultet . Razlog zbog kojeg sam upisala Aspiru je
dugi niz godina bavljenja sportom - treniram košarku. Ovom prilikom željela bih
zahvaliti udomiteljici Mari jer me primila kada sam bila u teškoj situaciji.
Također bih zahvalila Centru za socijalnu skrb, posebice gospođi Sanji Turčinović na predanom radu sa
mnom te uloženom trudu i angažmanu. Hvala ustanovi „Kuća sretnih ciglica",
mojoj Tehničkoj školi i svima koji su bili uz mene u teškim vremenima. Hvala
Aspiri i Radio Dalmaciji na stipendiranju i velikoj prilici koju su mi pružili.
- za SBplus kazala je Petra, danas studentica Sportskog menadžmenta.
Kako je Petri danas, moguće je
saznati u ranije spomenutom intervjuu.
Tko je Petra Šakota i kako biste se opisali u tri riječi?
Petra Šakota je studentica, dolazi
iz Slavonskog Broda i ima 18 godina. Opisala bih se kao odgovorna, osjećajna i
iskrena osoba, skromna i odlučna u postizanju svojih ciljeva.
Studentica ste Aspirinog studija Sportskog menadžmenta. Koji su vam
bili motivi upisa?
Tako je, studentica sam prve
godine Sportskog menadžmenta. Većinu svoga života provela sam i provodim u
sportu te je to bio jedan od motiva upisa. Također, tražila sam neku varijantu
u kojoj mogu izbalansirati svoj studentski, sportski i privatni život, da mogu
dovoljno vremena posvetiti edukaciji i ulaganju u sebe, dok s druge strane nisam
htjela zapustiti sport.
Kako ste zasad zadovoljni svojim studijem, profesorima, ali i vašim
angažmanom?
Jako sam zadovoljna studijem,
zahvalna sam svim profesorima na njihovom trudu i zalaganju da nam što bolje
prenesu svoje znanje i usmjere nas u pravom smjeru. Smatram da dajem sve od
sebe i da je upornost ono što me opisuje – sve se može kad se hoće.
Što biste voljeli raditi u budućnosti?
Željela bih se vratiti u svoj
rodni kraj, u Slavonski Brod, i napraviti nekakvu investiciju koja će omogućiti
svim dobnim uzrastima rekreaciju, zabavu, mogućnost za nadogradnju znanja i
napredovanje. To sam zamislila u vidu nekakvog rekreacijskog centra gdje će
mladi, stari i djeca imati sadržaj za sebe.
Naslanjajući se na to pitanje, gdje se vidite za pet godina?
Za pet godina se i dalje vidim u
životu sličnom kakvog vodim danas – još uvijek kao aktivni sportaš, ali usmjerena
i prema izgradnji poslovne karijere.
Van studiranja, imate li još kakvih hobija?
Kao što sam već rekla, većinu svog
života posvetila sam sportu. Konkretnije – košarci. Treniram je od trećeg
razreda osnovne škole; prije preseljenja u Split trenirala sam u ŽKK Brod na
Savi u Slavonskom Brodu, a sada sam se prebacila ovdje u ŽKK Split. Moram
istaknuti da sam jako zadovoljna ekipom, trenerima, atmosferom u klubu kao i
cjelokupnom organizacijom.
Koliko vas u studiranju i treniranju motiviraju prijatelji, kolege, ali
i predavači na Visokoj školi Aspira?
Moram priznati da motivaciju ne
pronalazim u prijateljima i vršnjacima, već u osobama koje su starije od mene,
u kojima vidim uzor i u kojima nalazim oslonac. Iako sam mlada, prošla sam
dosta toga u životu, rekla bih da me život očvrsnuo i učinio osobom kakva sam
danas. Većina mojih prijatelja nije imala djetinjstvo kao ja i nemamo uvijek
ista razmišljanja pa bih iz tog razloga rekla da motivaciju upijam ipak iz
nekih drugih izvora.
Koliko je, po vama, teško uskladiti sportske i studentske obaveze?
Smatram kako nije teško uskladiti
fakultetske i sportske obaveze – sve je
do organizacije. Vodim se mišlju da se, ako se hoće, sve može stići. Treba
posložiti prioritete i biti uporan u ostvarivanju svojih ciljeva.
Pomaže li vam Visoka škola Aspira prilikom vašeg studiranja i
usklađivanja vaših obaveza?
Aspira pruža dovoljno vremena za
privatan život, omogućava lakše usklađivanje svih obaveza pojedinca, a uz to i
nerijetko izlaze u susret ako je to potrebno. Super je organizirano i profesori
su jako susretljivi, sve pohvale.
Što Vas je u životu najviše potaknulo i motiviralo da budete osoba
kakva ste danas?
Kao najveći pokretač i motivacija
nametnuli su se zasigurno moji problemi s kojima sam se susrela i s kojima se
susrećem tijekom života. Također, zapamtila sam dva citata koja su mi zasigurno
motivacija na mom životnom putu. Prvi citat rekla je jedna profesorica odmah
prvi dan studijskih predavanja, a to je „Fakultet ne završavaju pametni, nego
uporni”, dok sam drugi citat čula od jedne od teta iz prošlog doma u kojem sam
živjela, a to je: „Blistava je budućnost za one ljude koji vjeruju u svoje
snove”. Osjetila sam da su stvarni, istiniti i da zaista jest tako. Posvetila
sam se studiranju i sportu, uporna sam, a i vjerujem u svoje snove.
Što biste poručili mladima koji se nalaze u sličnoj situacija kao i vi?
Da moraju vjerovati u sebe kako bi
mogli napraviti nešto od sebe i svog života. Svatko ima priliku, potrebno ju je
zgrabiti i iskoristiti najbolje što možemo. Za one koji treniraju neki sport i
ne znaju mogu li uskladiti sve obaveze – sve je do organizacije i sve se može.
Potrebno je posvetiti se edukaciji jer je to ono od čega ćemo danas-sutra
živjeti, ali svakako se trebaju baviti i sportom. Tu se stječu poznanstva i
iskustva za cijeli život.