Za Portal za društvo, znanost i kulturu 'Kerigma-Pia', s velečasnim Željkom Vlajićem, nekadašnjim župnikom crkve svetog Ilije Proroka u bosanskom Brodu, razgovarala je Jasna Primorac. Intervju prenosimo u cijelosti.
Gospodine Vlajiću, kako doznajem, rođeni ste u Derventi 1973. godine, trenutačno ste župnik u crkvi sv. Luke u Sarajevu, gdje ste sve bili na službi prije Sarajeva?
- Za svećenika sam zaređen 29. lipnja 1998. u Katedrali Sarajevo. Prva služba mi je bila u Žepču, kao župni vikar, od 1998. do 1999. Zatim u župi sv. Luke – Novi Grad, od 1999. do 2000. župni vikar. Od 2000. do 2004. imenovan sam župnikom Žalosne Gospe u Čardaku kod Modriče, od 2004. do 2005. župnikom Marije Pomoćnice Kršćana, Globarica, između Zavidovića i Maglaja, od 2005. do 2006. župa Velike Gospe Haljinjići, Kraljeva Sutjeska, od 2006. do 2015. župa Male Gospe Bežlja kod Teslića, od 2015. do 2018. župa Bosanski Brod i Kolibe i od 30. srpnja 2018. sam župnik u župi sv. Luke, Sarajevo.
Kada govorimo o Vašoj službi možete li nam reći kako ste se odlučili školovati za svećenika i kada je to počelo?
- Za svećenički poziv sam se odlučio u osnovnoj školi, krajem osmog razreda 1988. te godine odlazim u sjemenište Zmajević u Zadar, a poslije na teologiju u Sarajevo, gdje je i završavam, 1998. godine.
Čega se najčešće sjećate kada je u pitanju Vaše odrastanje,riječi Vaših roditelja?
- U mojoj obitelji nije bilo duhovnih zvanja, tako kad sam rekao svojim roditeljima za poziv u početku su bili skeptični, ali podržali su moju odluku. Rado pamtim riječi svoga oca, „Sine nemoj nas sramotiti, vrata su ti doma uvijek otvorena, budi pošten, iskren i čestit čovjek". Često se sjetim ovih riječi.
Jeste li imali teških trenutaka u susretu s vjernicima, situacija kada je neka nepredviđena situacija diktirala rješenje neke teške situacije?
- Tko radi s ljudima zna da nismo svi isti, različitost veseli, ali u biti svatko od nas treba pažnju, ljubav i poštivanje slobode. Šesnaest godina sam bio u Republici Srpskoj u različitim župama, većinom su to bili stariji povratnici, koji su se vratili na svoja ognjišta ratom porušena. Svećenik im je bio sve, i sigurnost i oslonac, kako u duhovnom tako i u materijalnom-pravnom pogledu.
Živimo u vremenu kada svega ima, čovjek sve može kupiti, no čini mi se ono što se ne može kupiti su zdravlje i ljudskost. Gubimo li u pojedinim situacijama ono ljudsko, poštovanje?
- Živimo u vremenu kada je riječ devalvirala, od ovih ljudi kojima sam služio, doživio sam, a to i svjedočim da kad ti kažu ili obećaju nešto to će i biti, to me uvijek ohrabrivalo i tješilo u teškim trenutcima. Na žalost sve se svelo na materijalno. Ali moramo biti svjesni da novcem možemo kupiti kuću, ali ne i dom, novcem mogu kupiti sat, ali ne i vrijeme, novcem mogu kupiti krevet, ali ne i san, novcem mogu kupiti lijek, ali ne i zdravlje, novcem mogu kupiti knjigu, ali ne i znanje, novcem mogu kupiti položaj, ali ne i čast, ugled, novcem mogu kupiti krv, ali ne i život. Nije sve u novcu, to želim reći. Više moramo poraditi na duhovnom svatko od nas, na sebi. Čovjeku je malo potrebno da bude sretan i Bog želi da čovjek bude sretan.
Imamo li dostatan broj pravih vjernika?
- Danas više nego ikada treba nam svjedoka onih pravih, koji su osoljeni i šire svjetlo. Vjera bez dijela je mrtva. Zato se svaki dan pitam kao čovjek i svećenik kako ja svjedočim i živim svoju vjeru, pogotovo u susretu s ljudima koji su izranjeni i opterećeni različitim životnim križevima i nedaćama. Majka Terezija je jednom rekla: "Najljepši dan - Danas. Najveća prepreka - Strah. Najlakša stvar - Pogriješiti. Korijen svakog zla - Egoizam. Najgori poraz - Obeshrabrenje. Najbolji profesionalci - Djeca. Prva potreba - komunicirati. Najveća sreća - biti koristan drugima. Najgora mana - Zlovolja. Najopasnija osoba - ona koja laže. Najružniji osjećaj - Mržnja. Najljepši dar - Oprost. Najpotrebnije -Obitelj. Najugodniji osjećaj - unutarnji mir. Najbolji prijem - Osmjeh. Najbolja medicina - Optimizam. Najveća snaga - Vjera. Najljepše na svijetu - Ljubav."
Svakodnevno veliki broj mladih odlazi iz naše zemlje tražeći neku bolju zemlju za život, Vaš stav o toj situaciji?
- Odlazak mladih iz naše Domovine je posljedica straha i nesigurnosti u ovom društvu, pa i ponosa jer ne mogu više gledati što rade krivi ljudi na važnim mjestima. Ne odlaze ljudi samo zbog ekonomskih razloga, nego i zbog poniženja i prijetnji. Živimo u društvu gdje je jedini kriterij stranačka pripadnosti ili slijepa lojalnost, put ka napretku. Ljudi ne žele raditi za satnicu od pet Konvertibilnih maraka, i uz to još ne biti osigurani, bez ikakve mirovine u budućnosti.
Biste li nam predstavili Vašu Župu?
- U župu sv. Luke došao sam 30. srpnja 2018. godine. Trenutna statistika: 750 obitelji i 1650 duša. 140 djece do 18 godina. Oko 300 samačkih obitelji. Najstarija župljanka Štefanija Jurić 1915. godište. Krštenja ove godine:10. Prvopričesnika: 10. Sahrana: 30. Ovo je jedna od najmlađih župa i jedina župa posvećena sv. Luki u Vrhbosanskoj Nadbiskupiji. Polje rada je veliko, potrebno je mnogo strpljenja, ljubavi i razumijevanja i plodovi će dođi uz Božju pomoć, njemu na slavu. Župljani su me lijepo prihvatili i izvrsno surađujemo. U župni mi pomažu članovi ekonomskog i pastoralnog vijeća u planiranju i realizaciji određenih projekata na dobrobit cijele zajednice.
Koje su to misli kojim se vodite kroz život?
- Misli koje me vode kroz život su: Bog je ljubav. I moje mladomisničko moto pjesnika A. B. Šimić „ Bože, koji si me do ovog časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta." I dodao bi još jednu staru latinsku:" Memento mori!". Istina, da je sve manje duhovnih zvanja, u susretu s mladima često razgovaramo i na ovu temu, zanimljivo uvijek oni potenciraju ovaj razgovor. Evo vrijedno je spomenuti da ove godine ova župa ima i Mladu Misu, prvo duhovno zvanje Darko Kovačević, mladomisnik. Na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja bit će Mlada Misa, 24. lipnja 2019. u 19 sati. I to je veliki znak za mlade da se ohrabre i upuste u avanturu s Bogom. S Bogom je sve moguće samo mu treba spremno odgovoriti i staviti ga na prvo mjesto u svom životu.
Jednom su pitali Papu Benedikta XVI. Koji je put najkraći do Boga? On je odgovorio najkraćeg puta nema, koliko je ljudi na zemlji svaki čovjek ima svoj put do Boga. Mislim da svatko od nas ima svoj put ali i slobodu koju nam je Bog dao. I u toj slobodi smo pozvani po svojoj savjesti odgovoriti Bogu. Bog nema ruku, očiju i nogu doli mojih i tvojih. On računa sa svakim od nas, kako i koliko ćemo mu odgovoriti e to je pitanje i osobni izbor. Želim svima Kristova Mira i ohrabrenja. Neka Uskrsli Krist, bude naš; Put, Istina i Život. Naravno da bi ostali na tom putu treba vratiti Molitvu u naš život i obitelji. Obitelj koja moli ostaje skupa.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -