578
Prikaza
0
Komentara
Kome srce
“Kome srce ne radi
neka kuću ne gradi,
Neka sadi povrće,
mrkvu, celer, cvjetaču
I neka čeka da mu,
kada vrijeme dođe,
crveni luk procvjeta.
NAŠ pjesnik Danijel Dragojević slavi devedeseti rođendan! Rođen je na današnji dan 1934. u Veloj Luci na otoku Korčuli. No, je li itko vidio pjesnika kako nastupa u javnom prostoru, kako mu ostali poznati uručuju tortu, cvijeće, kako ponosno govori o sebi, o svome radu, o svome životu? Ne. A mogao bi. Vrijeme je velike konkurentnosti, velike kupoprodaje talenata, velikoga slavlja bezumne potrage za amuletom besmrtnosti.
Ovaj pisac jest besmrtan, jedan od najzanimljivijih. Zašto? Još jedno zašto?
Jer je dovoljno samozatajan da se o njemu gotovo ništa ne zna, ne spoznaje osim poezije. Veliki pjesnik koga hvale ostali velikani iz svijeta umjetnosti, književnosti, kritičari i mi obični ljudi koji u istoj poeziji nalazimo nešto što ju nadilazi - konturu smisla u stihovima, filozofije u njoj i iza nje koja se pomalja poput nekog vjetra, neprimjetnog a postojećeg i vidljivog onda kada da nam mrseći kosu mijenja izgled u nekoliko trenutaka; postajemo druge osobe.
Nije dovoljno biti samozatajan, nije dovoljan dokaz pjesničke veličine činjenica što ga nigdje nema, nema intervjua, ne postoji. On postoji u svojoj poeziji...vrlo živo, oslikavajući život puno više i to život riječi čija snaga je snaga vjetra, ponekad mrseći se u život drugih, u život koji je uvijek puno više; više od onoga što ljudi misle kako znaju o sebi, o nama...
I tako Pascalovim tragom, pjesnik se divi trsci, zavidi joj, referirajući se na sebe sama, na svoju potrebu mišljenja, dvojbe o mišljenju i nemišljenju: “Trska koja misli ili trska koja ne misli/ Kada drugi put budu pitali, neću dvojiti.” (Trska).
Listajući zbirku “Kasno ljeto” nailazim na blago od stihova gdje je svaka pjesma završena cjelina pjesničkih misli, niska biserja raspolućene duše prepune pitanja i svrhovitosti a opet ne dovoljno sklona vrisci zbog spoznaja o prolaznostima, o životu, umjetnosti/ma o ...svemu...
Jer, kako drugačije objasniti pjesmu “Stopalo”:
“Kakav je to brijeg,
slijep, gluh, nijem, težak,
zatvoren u Giacomettijevu stopalu?
I kakav je to kukac, možda anđeo,
što se nagnuo naprijed kao da će
zakoračiti, kao da će se uputiti
i hodati s tim zelenim i sivim brijegom
tko zna gdje i kamo?”
Pitamo se tko je Giacometti? O čemu to piše pjesnik a želi da znamo... jesu li to ljudi koji tragaju, hodaju; kamo idu? Ova poezija nije deskriptivna, nije “udivljujuća” na način poigravanja s velemajstorskim darom korištenja zamamnih slika patetičnih obzorja. Ova poezija je misleća, proročka, propitivačka. Zato je trajna, jer ukazuje a dopušta misao čitatelja.
Postavlja pitanja a mi ćemo na njih odgovoriti ako želimo. A želimo jer nas diskretno doziva. Ona nas vodi ali pružajući nam ruku ne dopušta slijepu sljedbu, ne dopušta misao/zaključak o izbavljenju. Ona želi nastavak kontemplativnog puta kada budemo spremni. Ova poezija je značajna jer je samozatajna poput njezina tvorca, nenametljiva, ali ostaje prisutna, čak i kad se knjiga zatvori, ostaje trajno zabilježena u srcu. A ono što je u srcu, ostaje zauvijek.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala plusportal.hr.
Komentari
0
Najnoviji
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -