- Znaš onaj osjećaj kad u vojsci, u koloni, kilometrima hodaš s kamenom u čizmi, a ne smiješ stati da ga izvadiš. Pa kad stigneš do bivka, pa izuješ čizmu. Znaš li taj osjećaj? – upita član Nacionalnog stožera civilne zaštite svog kolegu.
- Ne znam, nisam služio vojsku.
Stvarno mislite da će narod biti sretan. Teško je udovoljiti narodu. Uvijek im nešto smeta. Što god učinite, oni traže još. Nezasitni su.
- Ma, šefe, jamčim životom – reče jedan od dvojice. – To je strašno olakšanje za ljude. Radovat će se kao djeca, napokon povratak na staro normalno.
- Dobro, a jesi li ikad imao migrenu? Znaš ono olakšanja kada prođe.
- Ne baš.
- Ali sigurno je bilo prilika kad ti se silno mokrilo, a nisi imao gdje. Recimo, popiješ pet-šest piva i sjedneš u autobus.
- Bilo je. Ali puno je gore s velikom nuždom. Ono kad te stisne.
- He, he. Ne kaže se badava: nužda zakon mijenja, osobito velika. Onda znaš taj osjećaj olakšanja. Ono, kad u zadnji čas sjedneš na školjku ili kad nakon silnog suzdržavanja, pustiš mlaz…
- Divota, odličan osjećaj. Nema boljeg.
U dvorani, do razgovorljivog dvojca, sjedi ministar zdravstva, zadubljen u papire. Konferencija za novinare samo što nije počela, valja se dobro pripremiti. Svakakva se pitanja mogu očekivati od tih novinarskih spadala. Neznalice i provokatori. Samo gledaju kako bi kompromitirali kojeg ministra, a krajnji im je cilj srušiti Vladu. Čuo je da postoje neki od tih novinarskih spadala koji se otvoreno hvale koliko trofeja imaju, koliko su kapitalaca odstrijelili. Onako kao lovci. Samo što su njima lovina ministri.
- Nema većeg olakšanja kad te opako potjera, a ti u zadnji čas, doslovce u zadnjoj stotinki sekunde, utrčiš u WC – reče jedan od one razgovorljive dvojice. - Pa kad se dobro istovariš, kad se iskipaš.
Ministar zdravstva naglo podigne glavu s hrpe papira na stolu.
- Majko moja! O čemu to vas dvojica blebećete, pa zar vama nije dovoljno sranja da još i pričate o sranju? Što vam je, za boga miloga?
Nastane tajac. Ona dvojica zbunjeno se pogledaše, kao da se nijemo propitkuju tko će odgovoriti ministru.
- Ma mi to šefe, onako, figurativno, onako metaforički… - procijedi u pola glasa jedan od dvojice.
- Figurativno? Metaforički? I baš našli sranje kao metaforu…
- Mislili smo šefe, ovaj, pričali smo šefe o onome što ćete za koji trenutak reći novinarima…
- Slušajte dečki, ako sam vas dobro razumio, hoćete reći kako ću ja novinarima govoriti sranja. Jesam li vas dobro shvatio?
Opet nastane tajac. Stvari su postale ozbiljne. Ton ministrova glasa nije slutio na dobro. Zna on planuti, nije to, kad se nađe u uskom krugu, onaj pred novinarima uvijek uglađen i staložen ministar. Zna on planuti, itekako. Lupiti šakom o stol. Sočno opsovati. Dvojac ponovno razmijeni poglede, preispitujući tko će od njih odgovoriti ministru.
- Krivio ste nas shvatili, šefe – napokon se ohrabri jedan od njih. - Kad smo govorili o olakšanju, pokušali smo si dočarati kako će narod prihvatiti ukidanje mjera protiv Covida. Ono što ćete sada vi i ministar unutarnjih poslova obznaniti novinarima. Narod će osjetiti silno olakšanje. Nastat će prava euforija. Više ne moraju nositi maske, nema više Covid-potvrda i sličnih sranja. Kafići rade dokle hoće, nema više dezinficijensa na ulazima, nema više pranja ruku. Osim naravno, poslije sranja…
- Tko o čemu, vi o sranju – reče ministar nešto blažim tonom. A onda posve blagim glasom upita: - Mislite li stvarno da će među građanima zavladati euforija, da će dobro prihvati ukidanje mjera. Do sada su uglavnom gunđali na sve što bismo pripisali.
- Joj, šefe. Nastat će ludnica. Ljudi će plesati od radosti po ulicama. I pjevati. Orit će se našim gradovima i selima: Dosta nam je maskenbala! Maske su pale! Život do daske, život bez maske!
- Mislite? – upita ministar dok mu se blagi osmijeh širio licem. I doda pomalo nesigurno: Stvarno mislite da će narod biti sretan. Teško je udovoljiti narodu. Uvijek im nešto smeta. Što god učinite, oni traže još. Nezasitni su.
- Ma, šefe, jamčim životom – reče jedan od dvojice. – To je strašno olakšanje za ljude. Radovat će se kao djeca, napokon povratak na staro normalno.
- Ma pusti ti narod. Narod je čudan. Što god da im daš, uvijek traže više.
- Pa vidite šefe, možda ne bi bilo loše da danas obznanite kako Nacionalni stožer civilne zaštite ukida sve mjere. Baš sve. Čak i one koje ste namjeravali zadržati: nošenje maski u bolnicama i staračkim domovima. Ukinute i to, pa recite novinarima: Nacionalni stožer civilne zaštite ukida sve mjere, baš sve. Nema više mjera. Sloboda narodu.
- Niste vas dvojica za politiku – reče ministar ponovno podigavši glas za oktavu više. - Ako ukinemo sve mjere, morat ćemo ukinuti i Nacionalni stožer civilne zaštite. A kad ste i gdje vidjeli da je netko ukinuo samog sebe?
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -